Mordele i Picugi – zagonetna prapovijest Istre**

Najtajanstveniji, najatraktivniji i najnepoznatiji dio istarske povijesne baštine ne kriju ni pulska Arena, ni porečka Eufrazijana, ni Vodnjanske mumije, ni Pazinska jama... već kompleks gradina iz brončanog i željeznog doba...

Oko nevelikog Valkarinskog polja, u neposrednom zaleđu Poreča, otprilike na prostoru između naselja Valkarin, Dračevac i Fuškulin, pejzaž obogaćuje desetak gotovo jednakih brežuljaka. Najveći od njih jedva nadvisuje stotinjak metara, no malo koja turistička zemljopisna karta navodi njihova imena, dok je svjetski značaj tih brežuljaka poznat tek malom broju usko specijaliziranih stručnjaka, uglavnom arheologa. Svi ti brežuljci imaju nešto zajedničko: vrhovi su im zaravnjeni, što se već pogledom izdaleka prepoznaje kao mjesto postojanja prethistorijske gradine odnosno kašteljera. Pogledom izbliza, takve se pretpostavke ne samo dokazuju, već otkrivaju da je taj dio Poreštine bio središte vrlo bogate i razvijene civilizacije...

Na tom nevelikom prostoru najznačajnija su dva niza od po tri brežuljka, razmještena na suprotnim stranama Valkarinskog polja. Prvi niz se obično naziva zajedničkim imenom Mordele, a sastoji se od brežuljaka Mordela (ili Velika Mordela), Mali Sveti Anđeo i Veliki Sveti Anđeo... Za drugi niz od tri u pravcu položena brežuljka poznat mi je samo zajednički naziv Picugi...

Iako dio najstarije povijesti nesumnjivo veže svih petnaestak gradinskih brežuljaka u porečkom zaleđu, Mordele su bile utočište tadašnjim stanovnicima Istre čak tisuću godina prije Picuga. Najstariji arheološki nalazi pronađeni na Mordelama sežu čak četiri tisuće godina natrag u prošlost i upoznaju nas s još neimenovanim gospodarima Istre koji su tu bili prije Histra...

Istarski Stonehenge kao kultno mjesto?

Uspon na vrh Malog Svetog Anđela zapravo je prolazak kroz ostatke nekoliko koncentričnih krugova zidina. Pred vrh naslagano je, ali i razbacano, nekoliko vrlo velikih obrađenih kamenih blokova, a samo središte zaravnjenog platoa čini kružna konstrukcija kamenih megalita, a svaki je od njih po dvije-tri tone težak. Nejednake su veličine i razmaknuti su jedan od drugoga, no nesumnjivo čine pravilan krug, namjerno tako složen, potpuno nalik na kamene krugove u Engleskoj, Škotskoj, Irskoj ili zapadnim dijelovima Francuske. Taj "istarski Stonehenge", kako smo ga pod prvim dojmom nazvali, ili "tolos", kako ga nazivaju arheolozi i povjesničari, najstarije je i najbolje sačuvano kultno mjesto predantičkih naroda na području Istre.

Istraživanjem ovog tajanstvenog duhovnog mjesta posebno se bavio pokojni Ante Šonje... Zaključio je da je kameni tolos bio središte duhovnog života drevne agrarne civilizacije, čiji su svećenici upravo tu, na Malom Svetom Anđelu, prinosili žrtve ljevanice...

Picugi, koji se s Mordela najbolje vide kao pravocrtni niz od tri gotovo jednaka brežuljka, sustavnije su istraživani... a osim nalaza koji se vezuju uz domaću kulturu Histra, nađeni su predmeti koji pripadaju kulturama odnosno civilizacijama Etruščana, Kelta, Grka, i drugim... onodobnim narodima.

Picugi i Mordele danas su zapušteni i zarasli, raslinje priječi ne samo vidike, nego i lagani obilazak tih drevnih mjesta. Zelenilo je zakrilo ogromne kamene blokove, zasjenilo piramidalne strukture ovih brežuljaka, od namjernika sakrilo mnoge izazove koje bi pružala raskrivena kamena struktura.

Mordele leže na "zmajevoj brazdi"

Na Picuge i na Mordele ipak dolaze ljudi. Možda se za te istarske piramide i za istarski Stonehenge na Malom Svetom Anđelu zanimaju ljudi koji se danas također iz nekih drugih razloga zanimaju za prave piramide i za pravi Stonehenge? A poticaja za takva zanimanja ima.

Prije petnaestak godina, slovenski alternativni znanstvenik Marko Pogačnik objavio je zanimljivu studiju o "zmajevim brazdama" u Istri. Riječ je o pravcima prostiranja zemaljskih energetskih meridijana, a sjecišta tih "brazdi" snažna su izvorišta pozitivne Zemljine energije. Energetske odnose u pejsažu, tumači Pogačnik, prepoznavale su i najstarije civilizacije, a prema zmajevim brazdama i njihovim sjecištima organizirao se život: najvažnije građevine, obično mjesta kulta, podizane su upravo na sjecištima odnosno energetskim izvorima, a prostiranje zmajevih brazdi pratilo je i prostiranje čovjekovih intervencija u prostoru. Motovun je, u tom Pogačnikovu sustavu, najsnažnije izvorište pozitivne energije u Istri, jer u njemu se križaju tri zmajeve brazde. Jedna brazda, koja od Motovuna vodi na zapad, prolazi točno kroz središte tolosa na Malom Svetom Anđelu.

Na mene je osobno najdublji dojam ostavila izuzetna "atmosferičnost" moru najbližeg Picuga, onog na kojem su "piramidalne tvorbe" ostale najbolje sačuvane. Kameni plato na vršku tog brežuljka kao da je u nekom drugom svijetu, njime ovladava fenomenalan osjećaj smiraja, zvukovi bivaju utišani, a boje atmosfere kao da se mijenjaju. I za one koje ne zanima povijest, ovo bi, u najmanju ruku, bilo idealno mjesto za meditaciju, možda čak i za poeziju ili glazbu.

Astronomska slika Orionovih zvijezda

Arheolozi kažu da su Picugi gradine, dakle utvrđena naselja, no sloboda doživljaja i interpretacije dozvoljava nam da u njima vidimo možda i nešto više. Gradine su imale zidine, ponekad i u više koncentričnih krugova, no kameni blokovi kakve danas vidimo ne podsjećaju previše na zidine. Rimljani su, pretpostavlja se, spalili i razorili Picuge kad su pokoravali Histre i Picugi se nikad kasnije nisu oporavili...

Još jedna teza, malo alternativnije obojena, koja Picuge vidi ne kao gradine nego kao "piramide", argumentaciju nalazi u rasporedu ta tri brežuljka, koja, navodno, malo odstupaju od strogo pravocrtnog rasporeda odmakom koji je identičan rasporedu zvijezda u pojasu zviježđa Orion, a taj su raspored pratile i egipatske i južnoameričke piramide i mnoge druge drevne građevine. Mordele se pak prema Picugima geometrijski odnose kao tri zvijezde iz Orionova mača prema trima zvijezdama iz Orionova pojasa...

Imamo li barem osnovu da se zapitamo ne krije li zaleđe Poreča nešto što i u europskim, da ne kažem svjetskim razmjerima, može biti barem zanimljivo, ako ne i izuzetno vrijedno? Izlet na Picuge i Mordele pothvat je što bih ga svakako preporučio i za one koji se žele obogatiti za još jedan doživljaj ljepote i za one koji svojim pitanjima o postanku naše civilizacije i kulture žele dodati još poneko. Možda će jednog dana, u nadam se ne predalekoj budućnosti, stotine ljudi istraživati ova mjesta, tisuće ljudi dolaziti vidjeti ih, a čovječanstvo biti bogatije za spoznaju o doprinosu Istre onim danas nedokučivim razdobljima zajedničke povijesti.

* Davor Šišović živi i radi u Pazinu kao novinar regionalnog dnevnog lista "Glas Istre". Osobne i profesionalne sklonosti usmjerene su mu k’ svim oblicima istarske tradicije, nasljeđu, običajima, povijesti, dijalektima, osobitostima i atrakcijama Istre. Uređuje web-sajt www.ice.hr/davors

** Izvorni napis (ovdje skraćen i obrađen od strane uredništva Kameleona uz dozvolu autora) istog pisca objavljen je u "Glasu Istre" 25. srpnja 2001., a može se pročitati na web-sajtu www.ice.hr/davors/simotamo_zemljaHistra.htm. Izvornik sadrži i zanimljivosti o drugim arheološkim nalazima na području Mordela i Picuga, kao i o podrijetlu i povijesti naroda Histri. Objavljen je i u 37. broju magazina Kameleon od 13. siječnja 2006.

*** Internetski magazin Kameleon je o Picugama objavio i prilog Igora Laha "Picuge - terasaste "piramide" kraj Poreča".