Pisma o (ne)ljudskosti 2. dio (7.)

Promišljanja o moralnosti čovjekove prehrane iz pera jednog vegetarijanca-vegana

Život nije najviše što vam mogu dati, već ljubav!

Ne kradi!

"Beskrajnom broju ovih životinja će biti oduzeta mala djeca, ne bi li bila rasporena i na barbarski način ubijena." (Leonardo)

"Kad u dvorištu vidite malo pile kako šeta, tako živahno, tako slatko i drago, kažete: "O, mila slatka pipica..." A onda vas zovu na ručak, sjednete za stol i u tanjuru pronađete isto takvo slatko pilence. Sada razmislite, zbog čega se ono ne miče, zbog čega leži u tanjuru? Kad biste o tome htjeli misliti, ne biste ga mogli jesti." (Mahešvarananda)

Jednom sam imao prigodu čuti zanimljiv razgovor između učitelja i učenika o poštenju, koji me se snažno dojmio. Premda sam se u to vrijeme već nekoliko godina hranio vegetarijanski, i mislio da sam "pojeo sve znanje svijeta" o tome kako vlastitim primjerom pridonijeti razvoju svijeta s manje nasilja, te dvije minute, koliko sam "prisluškivao" sat nastave, ostavili su u meni duboki trag. Naprosto, omogućile mi da sagledam još jedan važan razlog za zaštitu životinja – biti dosljedan u poštenju (a time i samopoštovanju). Koliko se sjećam, razgovor je tekao ovako:

"Učenik: "Poštenje znači raditi ono što doista osjećaš ispravnim."

Učitelj: "Lopov osjeća: "Moram krasti da bih izdržavao djecu. To je u redu." Znači li to da je on pošten? Mesar misli: "To je moj život. Moram svakodnevno klati životinje." Sin je upitao oca lovca: "Zašto tako ubijaš životinje?". A otac mu je odgovorio: "To mi je posao. Tvoj me djed tako naučio." Oni, dakle, misle da rade pošteno. Da moraju tako činiti... Osjećaj o tome što je pošteno, a što nije, ovisi o prosvjećenosti. Prosvjećenost lopova, mesara, lovca... je drugačija, zato oni misle da je pošteno krasti ili ubijati."

Učenik: "Što je onda poštenje?"

Učitelj: "Da, to sam ja tebe pitao. Pravo poštenje znači da ne bi smio posezati za stvarima koje pripadaju drugima. To je poštenje." Dakle, za onoga tko uzima tuđi život bespogovorno možemo reći da je – nepošten. Može biti pošten tako što neće krasti tuđe vlasništvo, što neće otimati ljude, njihove stvari ili zamisli, no to nije dovoljno želi li uistinu biti pošten. Jer uzimanje drugog života nije drugo doli krađa. Tuđi život ne možemo, naime, ukrasti pod izgovorom da smo ga posudili. Ne možemo, uhvate li nas u krađi, vratiti uzeti život. Ne možemo ga vratiti čak niti ako se, ma samo i tren nakon što smo ga prisvojili, pokajemo što smo to učinili. Ubili smo, i možemo se kajati koliko nam drago, no beživotno biće nećemo prizvati u život. To mogu samo istinski sveci, ukoliko je to Božja volja. No takvi su ljudi rijetki, a svoju svetost zaslužili su ponajprije stoga što su ustrajali u nastojanju da ne posežu za tijelima bića koje im ne pripadaju.

Dobro sam upamtio savjet jednog takvog svetog čovjeka: "Ruke su nam dane da štitimo, pomažemo, njegujemo, darujemo... ne da krademo, uništavamo, pozlijeđujemo, ubijamo...". Kada ga je netko iz gomile koja ga je okruživala tijekom predavanja upitao da razjasni na koga se odnosi preporuka "Ne kradite tuđi život!", odgovorio je: "Ne kradite životinjama mlade, ne kradite pticama (kokošima) jaja. Ne kradite stoci zelene pašnjake i pitku p(r)otočnu vodu, ne kradite im sunce i svježi zrak... u zamjenu za staje u kojima su nagurani i gdje jedno po drugom vrše nuždu, čak se i međusobno proždiru... Ne kradite životinjama meso, ali niti kravama (kozama, ovcama) mlijeko koje je namijenjeno za hranu teladi, a ne vaše djece.

Ako to ipak činite, jer ne možete odustati od svojih loših navika, bar prihvatite meso, jaja i mlijeko kao poklone prirode – zahvalite Stvoritelju na njima, ako ne prije a onda svakako prije objeda. U tišini zatvorite na čas oči i recite: "Bože, hvala ti na ovim darovima i blagoslovi sve one koji su sudjelovali u pripremi ove hrane." Dakle, zahvalite svima, samoj prirodi (Bogu), kravi, onome tko skrbi o njoj, tko je muze, tko vam prosljeđuje (dostavlja) mlijeko, osobi koja ga priprema za piće ili umiješanog u jelo, i konačno, zahvalite samima sebi. Da, budite zahvalni i sebi što se trudite biti ponizni, što barem pokušavate biti iskreni i priznati da ste "posudili" tuđe kako bi se prehranili. Ipak, bilo bi daleko bolje da učinite korak više, i odreknete se prisvajanja hrane do koje se dolazi – lopovlukom. Molim vas, krenite od mesa, probajte se odreći sudjelovanja u krađi tuđih tijela. Ne jedite ih, već budite zahvalni na obilju biljne hrane. Ne budite poput životinja koje preživljavaju jedući lešine. Nakon vaših mesnih obroka i neke životinje glođu odbačene kosti... dovršavajući vaše gnusno djelo. Zar morate jesti poput lešinara ili oponašati pse? Kažem vam, suzdržite se od krađe tuđih života, pripadali oni ljudima ili životinjama. I ne kradite ništa što pripada drugima, pa bila to "samo" jaja kojima zameću novi život. Uvijek imajte na umu neprijepornu činjenicu da poštujući životinje pomažete sebi. Samo štiteći druga bića možete se spasiti i biti slobodni!".

*

Prijatelju, osoba koja nema nikakvoga osjećaja štovanja prema Životu neće oklijevati udariti i na sam Život. Naprotiv, čovjek koji štuje Život bit će, u skladu sa Zakonom stvaranja pošteđen grubih posljedica koje prouzrokuje nasilje nad drugom osobom ili živim bićem. Takvo je moje mišljenje... No slažem se i s tobom kada kažeš da čak i kad bi svi ljudi bili prepuni štovanja, to ne bi ukinulo potrebu da prođu svoj razvojni put. S tom razlikom, što smatram da bi pri tom, napredujući, promijenili kakvoću učenja. Naime, držim da kad bismo još ovog trenutka postali istinski štovatelji Života, učili bismo iste stvari težeći pri tome nenanošenju zla ili razaranju. Naše bi se putovanje od krajnje nemoći do izvornog osnaženja nastavilo, ali bi priroda toga iskustva bila drugačija, obilježena unosnijim iskustvima koja proizlaze iz štovanja Života. No pustimo maštanje...

Na žalost, u pravu je jedan naš zajednički poznanik: "Mi Život smatramo jeftinim. Kada promatramo životinjski svijet, primjerice, postupke do kojih dolazi u tom svijetu držimo potvrdom svoje procjene Života. Vidimo da životinje ubijaju druge životinje i njima se hrane, pa na osnovi toga zaključujemo da slabiji oblici Života postoje samo stoga da bi hranili one snažnije. Svoje izrabljivanje Života opravdavamo onim što shvaćamo kao naum Prirode. Mi osakaćujemo i ubijamo. Stvaramo stanja u kojima milijuni ljudi gladuju dok mi pohranjujemo žito u spremnice i izlijevamo mlijeko u odvod. Jedan na drugoga gledamo kao na plijen koji će zadovoljiti naše osjećajne i tjelesne potrebe. Kažemo: "Ovo je svijet u kojem je čovjek čovjeku vuk." I smatramo da, ako želimo preživjeti moramo iskoristiti druge prije nego što oni iskoriste nas. Na Život gledamo kao na nadmetanje u kojem postoje pobjednici i gubitnici. Kad se trudimo uzeti, umjesto dati, djelujemo bez štovanja. Kad sebi pokušavamo pribaviti sigurnost na štetu sigurnosti drugog bića, uskraćujemo si zaštitu štovanja. Naša je vrsta postala ohola. Ponašamo se kao da je Zemlja naša, kao da s njom možemo učiniti što god poželimo. Zagađujemo njezino tlo, oceane i zračni omotač da bi zadovoljili svoje potrebe, a da ni ne pomislimo na potrebe drugih životnih oblika koji žive na Zemlji ili na potrebe same Zemlje. Vjerujemo da smo mi svjesni, a da Svemir to nije...".

Pitaš li se što je štovanje? Divim se onome tko je na to pitanje predivno odgovorio: "Osobi prepunoj štovanja nije moguće iskorištavati! Štovanje je dodir sa biti svake stvari, osobe, biljke, ptice i životinje. Razvijanje Života, postupak dozrijevanja, postupak rasta kroz vlastito osnaživanje je postupak kojemu valja pristupiti sa štovanjem. Štovanje je stav slavljenja Života. Ne moramo posjedovati moć da bismo bili blagi prema Životu ili da bismo voljeli Život. Mnogo je ljudi koji ne posjeduju moć, ali imaju osjećaj štovanja. Ničemu ne bi naudili. Često se dogodi da su upravo oni najviše ispunjeni samilošću i ljubavlju, jer su toliko propatili. Hoće li neka osoba biti puna štovanja ovisi o tome prihvaća li načelo svetosti Života, kako god da označila tu svetost. Štovanje je isto tako jednostavno iskustvo prihvaćanja da je cjelokupni Život, i u cjelini i pojedinačno, vrijedan.

Štovanje nije poštovanje. Poštovanje je prosudba. To je odgovor na uočavanje značajki kojima se divimo ili kojima su nas učili da se treba diviti. Značajkama kojima se dive ljudi na jednom kutku Zemlje, možda se neće diviti druga skupina ljudi, a možda niti naredni naraštaj istog naroda. Što neki ljudi poštuju, drugi ne moraju poštovati. Ali nije moguće štovati neku osobu, ili općenito biće, a da ne štujemo i drugo stvorenje. Jer štovanje je, ponavljam, odraz svetosti prema svakom Životu.

Samo kad promatramo pogledom kojem nedostaje štovanja, primjerice, tada će nam to što jedna životinja ubija drugu da bi je pojela biti okrutan postupak, umjesto da bude postupak u kojem vrste uče davati jedna drugoj, u kojem je prirodno da različita carstva međusobno daju, uzimaju i dijele... Samo naše carstvo, ljudsko, želi uskladištavati, koristiti mnogo više nego što mu je potrebno ali i pohranjivati ono što mu nije potrebno, zbog čega dolazi do poremećaja sklada na Zemlji. Kad bi svatko od nas uzeo samo onoliko koliko mu je potrebno za jedan dan, to bi bilo savršeno. Životinje ne skladište hranu kao mi, osim u slučajevima onih životinja kojima je hrana potrebna tijekom zime.

Promatranje ispunjeno štovanjem omogućuje nam da uvidimo međuovisnost različitih vrsta sa stajališta koje nam pruža više razumijevanja i više suosjećajnosti. Takvo nam promatranje omogućuje da uočimo značaj svakog živog stvora i njihova iskustva, kao i suosjećajno razvijanje Stvorenog. Ono u svakom trenutku razotkriva vrijednost cjelokupnog Života. Pristup Životu i njegovo promatranje prožeto stavom štovanja dopušta iskustva oduzimanja moći, ali ne i okrutnosti. Dok radite na tome da se što više ispunjavate štovanjem, vaše se sklonosti nanošenju zla drugim ljudima i drugim oblicima Života smanjuju. Kako se u vama budi osjećaj štovanja, vi razvijate sposobnost dubinskog razmišljanja o vrijednosti Života prije nego što svoju moć, svoju snagu, pretvorite u čin. Kad ste u potpunosti prožeti štovanjem, ne možete nauditi Životu, čak ni kad vam je oduzeta moć. Ako nemate štovanja, iskustvo oduzimanja vaše moći može postati veoma okrutno, jer je osoba bez moći uplašena osoba, a ako takva osoba ne posjeduje osjećaj štovanja, bez razmišljanja će nanijeti zlo ili ubiti.

Budući da nemamo štovanja, naše putovanje prema osnaženju često obuhvaća i iskustva pretvaranja nekih oblika života u žrtve. Postupak razaranja Života tijekom našeg učenja o Životu, koji obilježava naš duhovni rast će prestati, ili se barem umanjiti, ako Životu pristupimo sa štovanjem. Zbog toga što ne posjedujemo nikakav osjećaj štovanja, kao ni istinsko uvjerenje o svetosti svekolikog Života, taj Život uništavamo, mučimo, okrutno postupamo prema njemu, izgladnjujemo ga i osakaćujemo. Razaranja ljudskog, biljnog i životinjskog Života, kao i same planete, značajno bi se smanjila ili bi potpuno prestala, kad bi u našoj vrsti postojalo djelatno načelo štovanja, odnosno kad bi prevladalo shvaćanje da nam učenje koje prati naš duhovni napredak ne daje pravo da, dok učimo ili zbog toga što učimo, razaramo Život. Učenje bi, naprotiv, bilo brže, lakše i sadržajnije kada bi isključivalo razaranje. Čak iako se u razaranju može nešto naučiti, posljedice sudjelovanja u tom nasilju plaćamo (pre)visokom cijenom. Nije nužno učiti ono što trebamo naučiti na taj način da nekome oduzmemo život. Nije nužno da napredak i iskustvo napretka dovode do razaranja prirode. To nije nužno, ali bez osjećaja štovanja prema Životu, tko mari za uništavanje Života? Bez štovanja, Život postaje vrlo jeftina roba, kao što je to danas slučaj na Zemlji, gdje svetost Života nije sagledana, prihvaćena i poštovana od većine ljudi. Kad bismo Život promatrali sa štovanjem Zemljom bismo hodali s dubokim osjećajem zahvalnosti... što živimo, učimo i rastemo. A ima li što ljepše i uzvišenije?

Međutim, umjesto zahvalnosti... milijarde ljudi ispunjene su žaljenjem zbog toga što žive (na Zemlji), uslijed iskustava bola, očaja, obeshrabrenosti, potištenosti, gladi i bolesti. Najveći dio tih patnji posljedica je nedostatka štovanja Života. No kako (naučiti) štovati Život? Tako što ćemo se suprotstaviti vrijednostima svijeta koje rađaju nasilje i patnju. To osobito vrijedi za muškarce koji su odgajani da služe vanjskoj moći. Muškarci se ne bi smjeli stidjeti pokazati brigu za Život. To ih neće učiniti manje muževnim. To naprotiv zahtjeva hrabrost, a muškarci teže tome da budu jaki i odvažni, zar ne?

Živjeti sa štovanjem znači biti voljan reći: "Ovo je Život, ne smijemo mu nanijeti zlo!" i "Ovo su moji bližnji, ne smijemo ih ubiti!", a tako i misliti i postupiti. To znači preispitati odnos prema članovima životinjskog carstva koji nam tako strpljivo služe. To znači prihvatiti da Život i da Zemlja imaju prava... Stav štovanja razvija osjećaj ispunjenosti, bogatstvom koje izvire iznutra... a nije odraz vanjske moći. Takav stav stvara suosjećaj i ljubazne postupke. Bez štovanja svijet je hladan i jalov, ispunjen "slučajnostima", a to stvara otuđenost. Štovanje stvara i strpljivost. Štujući druga bića mi ustvari očitujemo želju da prvo ispunimo tuđe potrebe, da nesebično služimo. Valja štovati Život u svim njegovim oblicima i očitovanjima.

Štovanje dopušta pravdu koja ne prosuđuje. Bez štovanja, naša su iskustva okrutna i razorna. Sa štovanjem, ona postaju suosjećajna i brižna. Prije ili kasnije počet ćemo štovati sve oblike Života. Naš se izbor sastoji samo u tome kad će se to dogoditi i kakva će biti kakvoća iskustva koje ćemo doživjeti dok (to na)učimo."

Moje najdublje štovanje onome tko je ovo izrekao i tko se toga i pridržava…