Pavlinski samostan i crkva u Sveticama*

Krenete li cestom od Karlovca prema Ozlju, čim prijeđete kupski most u Gornjem Pokupju, pred vama se uzdiže brdo Vodenica – visoka 537 metara nad morem, a s njezine desne strane, na nešto nižem brijegu povrh mnogobrojnih vinograda smjestile su se Svetice. Tu se uzdiže crkva s ostatkom nekad ogromnog pavlinskog samostana, a i danas je taj stoljetni hram duha prepun očaravajućih tajni.

Pavlinski samostan i crkva u Sveticama

Na Smolčem vrhu – kako se ranije zvalo brdo gdje su danas Svetice, stajale su nekada davno tri crkve: najveća, Sv. Marije, je stajala na mjestu gdje je današnja samostanska crkva; druga, Sv. Margarete, je bila nasuprot sadašnjega groblja, i treća, Sv. Katarine, je bila podignuta nedaleko od samostana ispod brijega.

Pater Czeslaw Bielen

Pater iz Poljske skrbi za vinograd i – smokve

U Malom Erjavcu skrećemo lijevo, odakle se uspinjemo uskom strmom i zavojitom cestom do platoa na vrhu brda, na kojem je izgrađen pavlinski kompleks sa crkvom koja dominira cijelim krajolikom ozaljske okolice. Pred samim ulazom u crkvu dočekuje nas pater Czeslaw Bielen, zasukanih rukava u radnoj odjeći, i sa nekolicinom radnika obavlja fizičke poslove na uređenju crkve.

Sa piscem reportaže u samostanskom vinogradu

Vruće sunce upire u južni zid crkve i ostatak samostana, u vrtu zriju smokve, a u vinogradu neodoljivo vabe već skoro dozreli grozdovi bijelog i crnog grožđa. Prilazi nam pater Czeslaw, izuzetan čovjek, uvijek nasmijan i spreman za razgovor i šalu. Bez ikakvog ustezanja napušta posao, i počinje priču o pavlinskom redu, samostanu na Sveticana i o sebi. Rođeni Poljak, pater Czeslaw je došao 1997. godine u Svetice, u napušteni samostan u vrlo lošem stanju. U međuvremenu je izvrsno ovladao hrvatskim jezikom. Pokazuje nam svoja dva psa – oca i sina te mačku, svoje ljubimce; zatim dva stabla američke sequoje, tisu, nekoliko vrsti jela i smreka, smokve te vrt – to je njegovo djelo jer nam otkriva da je veliki ljubitelj botanike.

Sa svojim četveronožnim ljubimcima

Pobjegli iz Kamenskog pred Turcima

Ugodan je kontrast kad iz sunčanog dana uđemo u dugački, polumračni samostanski hodnik. Vani je +38°C, a u zidinama samostana jedva +25°C. "Imamo klima uređaj koji bez ulaganja i kvarenja uspješno radi već više od 350 godina" uz smijeh govori pater pokazujući na metar debele zidove. Dok vani traje žega, pred nama stoji stalna postava vrhunskih umjetničkih ostvarenja. Ovdje, u malo poznatom selu, daleko od brzog tempa života dopuštamo da nas u savršenom miru i tišini zapljuskuju raznoliki osjećaji.

U obilasku samostana i crkve

Prema paterovim riječima, glavnina crkve i samostana građena je 1627. godine, kada su pavlini pobjegli pred Turcima iz svog mnogo starijeg samostana u Kamenskom, došli na teško pristupačan brijeg i tu podigli malu oazu – samostan s elementima utvrde. Stojimo pred glavnim oltarom Sv. Marije, kasnorenesansnih i ranobaroknih karakteristika koji ispunjava cijelo svetište. U apsidi iza njega nedavno je otkriven davno zazidan gotički prozor, što nam govori da je taj dio crkve mnogo stariji, a kompletan zid oko njega je u freskama. Pater Czeslaw objašnjava da je to najstariji dio kompleksa, kojeg su pavlini produljili i napravili današnju crkvu, a na sjeverni bočni zid nadogradili sjeverno samostansko krilo.

Jedan od osam crkvenih oltara

Pukotina stara 3 stoljeća

Osim glavnog, u crkvi se nalazi još sedam oltara, a na luku ispred glavnog oltara još je vidljiva pukotina od strašnog potresa 1699. godine. Prema samostanskoj spomenici, potres je trajao nekoliko dana, a toranj se tako nagibao uz zvonjavu zvona, da se mislilo da će od svega ostati samo hrpa kamena, no na sreću nije bilo tako.

U tunelu u kripti ispod crkve

Ako odemo sa vanjske strane iza crkve, naći ćemo se u nekadašnjem klaustru koji je imao arkadne trijemove; od svega danas stoji samo bunar, sa uklesanom 1717. godinom. Sjeverno krilo bilo je 15-ak metara dulje, i pod pravim kutem je skretalo desno, na uski podzidani greben kojim se protezalo istočno krilo. Na spoju ta dva krila bila je četverougaona kula. Kompletno istočno krilo, ugaona kula i dio sjevernog krila izgorjeli su u požaru 1922. godine. Danas se na mjestu kule nalazi nova kuća, a ostaci temelja, hodnika i zidova još se naziru obrašteni u korov, unatoč proteklom vremenu.

Grobne niše uklesane u zidove

Labirint grobnica – ispod crkve

Najveću zanimljivost krije prostor ispod lađe i svetišta crkve. Pater Czeslaw nam je počeo govoriti o grobnicama i podzemnim hodnicima pod crkvom, a kad smo ga upitali kako se ulazi, našem oduševljenju nije bilo kraja kad je pred nama uz pomoć radnika razmaknuo crkvene klupe, ispod kojih je teška mramorna ploča. Kada su podigli ploču, pod našim nogama se pokazao ulaz u podzemni tunel.

Posmrtni ostaci u jednoj od niša

Uz dobru svjetiljku jedan po jedan za paterom ulazimo u kriptu stare svetičke crkve. Ovaj dio je najstariji, i datira iz oko 1500. godine. Vijugamo uskim hodnikom, a sa strane u zidovima su niše sa tijelima davno preminulih pavlina, te plemića iz ovih krajeva kao što su grof Stjepan Frankopan, njegova sestra Katarina, Barbara pl. Peranski, grof Delišimunović i mnogi drugi, a tu je najvjerojatnije i tijelo Ivana Belosteneca, priora svetičkog samostana i autora "Gazophylaciuma", prvog hrvatsko-latinskog rječnika, koji je živio u Sveticama oko 30 godina, i umro 1675. godine.

Prior samostana u 17. stoljeću bio je i Ivan Belostenec, pisac prvog hrvatsko-latinskog rječnika

Od pokojnika u kripti ostale su samo kosti koje su vidljive u nišama kraj kojih prolazimo. Od patera doznajemo i pojedinosti pokapanja: tijela su pokapana na daskama a ne u ljesovima. Kada bi sve niše sa tijelima bile popunjene, a ima ih dvadesetak, kosti najstarijeg bi pokupili u glinenu posudu, stavili uz kraj jer zauzima manje prostora, i na taj bi se način oslobodilo mjesto za sljedećeg pokojnika.

Dragulj pavlinske povijesti

Nakon izgovorene molitve za pokoj duša davno preminulih redovnika čija tijela su oko nas, izlazimo jedan za drugim u prostor crkve, čije podzemlje krije nebrojeno tajni nekadašnjeg jednostavnog ali udobnog stanovanja u svetičkom samostanu.

Sa Svetica se pruža prekrasan pogled sve do nizine Kupe i doline Dobre

Mišljenja sam da bi cijeli kompleks sa kriptom trebalo prezentirati široj javnosti, jer vjerujem da mali broj ljudi zna za ovaj dragulj pavlinske povijesti nadomak Karlovca.

Poslije svega, Pater Czeslaw se sam nudi da odjene svoj bijeli pavlinski habit s kapuljačom, da napravimo nekoliko fotografija. Nakon ugodno provedenog poslijepodneva, okrijepljeni hladnim pićem u refektoriju samostana, pozdravljamo se sa paterom Czeslawom, prijaznim i susretljivim domaćinom i odlazimo puni dojmova. Oživimo pavlinski samostan na Sveticama, da opet bude kulturno središte kao nekad! Na kraju, velika hvala pavlinu pateru Czeslawu, bez kojega ne bi bilo moguće ovo napisati i fotografirati.

U vrtu ispod crkve raste smokva koja dozrijeva, što je rijetkost za unutrašnjost Hrvatske

Toranj – prvorazredni vidikovac

Na koru se nalazi izuzetno vrijedan primjerak orgulja iz 1761. godine, rad ljubljanskog majstora Ivana Jurja Eisla. Trenutno su u obnovi koja je povjerena zagrebačkom graditelju orgulja Hefereru.

Nismo ostali uskraćeni ni za odlazak na toranj, strmim drvenim stubištem do vrha 30-ak metara visokog zvonika s kojega je impozantan pogled na Sv. Geru, Medvednicu, Karlovac sa Pokupskom dolinom, Klek i Gorski kotar. Tu se nalaze dva zvona, lijevana u Ljubljani 1923. godine, nedavno elektrificirana.

* Napis je izvorno objavljen u 11. broju magazina Kameleon od 13. rujna 2003.

** Na ovu reportažu nastavlja se i napis "Svetičko svetište postaje i sve privlačnije izletište".