Bljesak lica

Svakoga dana milijuni ljudi umiru, još više ih se rađa, a daleko najviše biva ih - fotografirano. I kako i umiranja ima raznih, od kojih je najvažnija podjela na ono svjesno i nesvjesno, tako i vrsta fotkanja ima gotovo koliko i potencijalnih "žrtvi" magičnog foto – klika – a to je, čuli smo ovih dana, već preko 7 milijardi.

Fotkaju svi i sve: turisti, svećenici, bogati i siromašni, fotkaju majke svoju djecu i krvnici svoje žrtve… I svi hoće da se "okinuti" kese. Smješak, kipec, cheess, ptičica, ori se diljem Kugle, a zubi, pravi ili umjetni, ili tek ono što je od njih ostalo, cakle se, odnosno crne, na svom uzaludnom putu u zamišljena prostranstva vječnosti, gdje netko valjda razgleda te foto albume.

(izvor: sakarabej.com)

Stvarno jeste li se kada zapitali čemu služe, koja je osnovna namjena tih, silnih keženja u fotoaparat, otkud taj silni poriv da se "ovjekovječi", da se zamrzne umjetni smiješak ma gdje se nalazili.

To mi je pitanje opet palo na pamet kad sam, izlazeći nedavno sa jednog domjenka, oblačeći se, bio zagrljen da se slikam sa novinarima. Stali smo se u standardnu pozu grlica spremnih na odstrel i buljili pred sebe dok nam ljubazna gospođa nije rekla da je gotovo. Nikad se ne dam slikati, nekako nemam taj grif i gard, ali ovaj put, na pamet su mi pali svi hrabri indijanski ratnici i poglavice koje su bijeli fotografi uspjeli nagovoriti da im proliju sebe na foto emulzije makar su ih crvenokošci na početku uvjeravali da im svako fotografiranje uzima djelić duše. Viski je bio uvjerljiviji.

Dijete Komanča, foto: E. S. Curtis 1927.
(izvor: snowcrest.net)

Usput budi rečeno narednih mjesec dana (do 21.ožujka) otvorena je u zagrebačkoj Gliptoteci izložba fotografija, točnije fotogravura, fotografa i etnografa Edwarda Sheriffa Curtisa (1868.-1952.), izbor čijih fotografija možete vidjeti i na webu 1 ili webu 2, a koji je u trideset godina skitnje po rasturenim indijanskim plemenima sjeverne Amerike snimio oko 2200 fotki na kojima možete opipati tugu, ali i moćno dostojanstvo ove istrijebljene rase. U izdanju Taschena tiskan je reprint opsežnog Curtisovg djela i već godinama ga često izlistavam.

(izvor: sakarabej.com)

Primjetio sam jedno: na svim tim portretima indijanci, indijanke i mali indijanci su, mi bi rekli – ozbiljni. Nema neprirodnih facijalnih grčeva kakve danas gledamo po jumbo plakatima, nema kešenja ni "kipeca" – samo tiho dostojanstvo. U oči vam na svim portretima indijanaca prvo padaju oči, a ne usta.

I dok sam se pitao što je to što vuče ljude da pokušaju naše frekfencijsko postojanje, naše titranje, ovjekovječiti nekim drugim titranjem, sjetio sam se strave i užasa s kojim sam, davno je tome, suočio jednog svog dobrog znanca i dobrog čovjeka iz Ozlja. Taj vrsni arhitekta skupio je od desetina ljudi, svojih rođaka i prijatelja, stare fotografije svojih predaka te me zamolio da mu tu impozantnu zbirku od stotinjak požutjelih fotki presnimim: čovjek si je želio u podrumu urediti jedan zid sa slikama svoje obitelji, cijelu povijest. No, ja sam, mrtav trijezan, uspio u tramvaju zaboraviti torbu u kojoj su bili i originali i presnimke. Kako poštenih nalaznika već onda nije bilo bog zna koliko, torba i njen sadržaj nikad nisu nađeni. Nije pomoglo ni moje oglašavanje na Stojedinici, niti ured za izgubljene stvari… Kad sam mu rekao što se zbilo primio se za glavu, ali reagirao je dostojanstveno kao indijanci sa Curtisovih fotografija. - Događa se - promrmljao je. Sorry Štef!

Djevojka Papago, foto: E. S. Curtis 1907.
(izvor: artnet.com)

I tako su, pretpostavljam, te stare fotke završile na nekom smetlištu i ja se često pitam jesu li duše ljudi sa fotografija bačenih u smeće manje žive među nama kada ih ne posjedujemo na svojim zidovima i albumima. Što sam stariji uvjereniji sam da je upravo suprotno. (Možda samo tješim Štefa i sebe!)

Opsjednutost fotografijom ili slikom, a naročito umjetnim smiješkom, opsjednutost je materijom i prostorom te dobro pokazuje koliko smo se udaljili od tišine u nama koja jedina titra na pravoj frekvenciji. Dok god će postojati potreba da, ukočeni pred kamerama, pokažemo nekome zube i dok god ćemo umjetnim smijanjem popunjavati rupe naše istinske praznine – možemo se slikati.

(izvor: sakarabej.com)

Za one pak koji još uvijek vole tu žutu patinu materijalnog doba koje se guši, postoji odlično osmišljen novi sajt, koji na internetu objavljuje stare odbačene fotografije. Zove se Online muzej starih obiteljskih fotografija (http://skarabej.com). Najveći broj fotografija koje možete na toj stanici danas vidjeti i možda ih prepoznati, pronađene su, odbačene, zaboravljene ili izgubljene, na buvljacima, starim tavanima, u podrumima ili na otpadima u Pragu, Zagrebu, Travniku i u Subotici. Manji broj poklonili su ili ustupili na skeniranje prijatelji i poznanici utemeljitelja stranice, a nove fotografije pronalaze se i skeniraju i dalje, a uključiti se može svatko...

- Inspirirani smo onim što ljudi bacaju, zaboravljaju i što im se čini nebitnim. Inspirirani smo ljepotom i prolaznošću. Nama lijepo nije samo ono što je novo, tehnički perfektno, ravno, simetrično, uredno, itd. Puno ljepote vidimo i u neuspjeloj fotografiji, neravnom zidu, hrđavom ključu, nespretno ofarbanoj stolariji… Iako skupljamo, nismo kolekcionari. Želimo stvoriti arhiv sjećanja na nepoznate ljude i događaje i učiniti ih pristupačnim svima koji to žele. Nema sumnje, svi ćemo jednom biti na zaboravljenim, starim obiteljskim fotografijama – kaže se na stranicama Skarabeja koji, by te way, simbolizira spontano stvaranje, samoobnavljanje i uskrsnuće.

Indijanac Nova - Walpi, foto: E. S. Curtis 1906.
(izvor: artnet.com)

Gledam ta lica iz vremena naših prabaka, vremena kada se još nije kesilo u objektive i pokušavam sebe zamisliti na požutjeloj fotografiji za 150 godina. Hvata me unutarnji, ali vrlo glasni i grohotan smijeh. Javlja se odmah i škakljivo pitanje: hoće li tu moju malu unutarnju katarzu netko iz budućnosti moći iščitati na fotografiji ili će ipak biti da će taj moj drhtaj duše ostati lebdjeti jako daleko od svih okvira, CD-a i albuma, daleko i od vremena kakvim ga mi zamišljamo dok uplakani tražimo dubine životnog značaja u ispraznim keženjima ili sumornim pogledima naših odavno požutjelih predaka ugraviranih u foto ploče, papire i elektronske medije.

Dok jedini medij pohrane slika ne bude bila svijest jedinstva i beskrajna ljubav te će, diljem svijeta razbacane ukočene poze i umjetni smiješci i dalje proizvoditi hiperiluziju stvarne patnje i stvarnog bola. Bol, ili, ako baš hoćete, Bog, će nam i to oprostiti. Nazovimo to, za sada, tako. Ptičica!

* Napis je izvorno objavljen kao kolumna (bez fotografija) na portalu samoborskiglasnik.net 23. veljače 2007.