Stećci - jedinstvena i zadivljujuća baština

Stećci su izuzetno vrijedna povijesna i umjetnička, ali i duhovna baština Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, jedinstvena u Europi i svijetu. Pronađeno ih je preko 70 tisuća, no vjeruje se da im ukupni broj premašuje i 100 tisuća.

Stećci su neobični, zadivljujući, zagonetni te nedovoljno pojašnjeni svjedoci davno minule prošlosti. Stećci su u europskoj i svjetskoj kulturi jedinstveni, nemaju izravnih uzora, niti su preslika ičijih drugih spomenika. Ti se monumentalni kameni blokovi gusto rasprostiru na području Bosne i Hercegovine, u južnim djelovima Hrvatske, zapadnoj Crnoj Gori i jugozapadnoj Srbiji. Najmanje sedamdeset tisuća stećaka razasuto je po brdsko-planinskim prostranstvima Dinarskog gorja.

Stećci blizu Lukomira, na rubu kanjona Rakitnice (u pozadini planina Visočica)... Kako su višetonski megaliti dospjeli u planinske vrleti?
(izvor: pbase.com)

"Stećci su kulturni endemi balkanskog srednjovjekovlja, postoje samo u četiri zemlje nekad jedinstvene države - Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori", istaknuo je Miroslav Zec u "Novom listu" u povodu izložbe "Stećci", koja je u jesen 2008. bila otvorena u Zagrebu. Stećci su u mnogo čemu jedinstveni spomenici, koji su prvi do sada uspjeli na polju kulturne suradnje povezati sve četiri navedene zemlje bivše Jugoslavije. Zajednički su potpisale pismo namjere o kandidaturi stećaka za upis na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Prvi je to puta da Hrvatska zajedno sa susjedima nastupa prema UNESCO-u i prvi puta da se provodi ozbiljan i opsežan pokušaj da se ovaj jedinstveni kulturni fenomen zaštiti u punom opsegu svoje geografske rasprostranjenosti.

Na spomenutu izložbu stećaka, prvu takvu izložbu uopće upriličenu, iz Dalmacije je 23-tonskim šleperom u Zagreb prevezeno sedam izvornih stećaka (ispod kojih se nisu nalazili grobovi), od kojih svaki ima oko tri tone. Uz stećke iz Hrvatske (iz Lučana kraj Sinja, Prološca kod Imotskoga, Brela, Budimira, Ciste Velike te iz Muzeja cetinske krajne u Sinju), predstavljeni su nalazi u grobovima ispod pojednih stećaka (nakit, oružje, tekstil, različita oprema - izlošci su posuđeni iz splitskoga Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika te iz Zemaljskoga muzeja BiH), gipsani odljevi iz Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1950-ih godina odliveno je nekoliko primjeraka stećaka iz Hrvatske, BiH i Srbije), kao i brojne fotografije (foto povećanja) stećaka snimljenih u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Starije fotografije snimio je Tošo Dabac (nalaze se u Arhivu Toše Dabca (MSU)), a ostale su snimljene za potrebe izložbe u krajolicima u kojima se nalaze stećci i zorno svjedoče o žurnoj potrebi njihove zaštite. Na izložbi je prikazan i dokumentarni film o stećcima koji je prema scenariju Nusreta Idrizovića snimio Bogdan Žižić.

Odljev najljepše ukrašenog stećka iz Zgošće kraj Kaknja. Izvornik teži skoro 14 tona.
(izvor: sarajevo-x.com)

Megalitski kameni blokovi od po 30-ak tona

Dio stećaka su srednjovjekovni nadgorbni spomenici, dok se za preostale takve kamene spomenike ne zna čemu su točno služili. Stećci po svojoj veličini spadaju u red megalitskih kamenih blokova. Većina ih teži po nekoliko tona, ali oni najveći dosežu i po 30-ak tona, primjerice stećak Pavla Radenovića na Pavlovcu kod Sarajeva koji teži 31.920 kilograma. U Bosni i Hercegovini se, osim što ima najviše stećaka, nalaze i najljepše urešeni stećci. Jedan od većih stećaka, a ujedno i najbogatije ukrašenih, nalazi se u Donjem Zgošću kraj Kaknja u Bosni i Hercegovini.

Prema prvom cjelovitom popisu stećaka, koji je još 1971. godine objavio Šefik Bešlagić u knjizi "Stećci - kataloško-topografski pregled", u bivšoj Jugoslaviji su pronađena ukupno 66.573 stećka na 2 988 lokaliteta. Pretpostavka je da taj broj čini 80 posto ukupnog broja stećaka jer ih preostalih 20 posto s vremenom bilo uništeno. Najviše ih je zabilježeno u Bosni i Hercegovini, 58.457 (ili oko 88 posto) na 2612 lokaliteta, od čega većina u Hercegovini. U Hrvatskoj je do 1971. zabilježeno 3.253 stećaka na 188 lokaliteta (najveće groblje sa stećcima u Hrvatskoj je kod crkve Sveti Spas na izvoru Cetine s oko 1160 grobova i 850 stećaka), u Srbiji 2.060 stećaka na 110 lokaliteta, te u Crnoj Gori 2.803 stećka na 87 mjesta.

Nalazišta stećaka u Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama.
(izvor: bosniafacts.info)

No, kako se mnogi od stećaka nalaze u višim predjelima planina, na nadmorskoj visini i do dvije tisuće metara i na često teško dostupnim mjestima, većina istraživača stećaka pretpostavlja da ih (unatoč uništavanju od strane čovjeka i prirodnih sila) ima ukupno preko stotinu tisuća. Od 1971. do danas pronađeno je još nekoliko stotina novih mjesta sa stećcima. Samo u okviru priprema za spomenutu izložbu stećaka koja je od rujna do studenoga 2008. bila otvorena u galeriji Klovićevi dovri u Zagrebu, arheolozi Ivan Alduk, Marinko Tomasović i Domagoj Perkić otkrili su u Hrvatskoj dvjestotinjak novih lokaliteta, što je izuzetno značajan doprinos hrvatskoj topografiji stećaka. Prema novijim izvorima ukupno ima 69.363 stećaka na 3162 lokaliteta, od čega u BiH 59.593 (86 posto), Hrvatskoj 4450, Srbiji 2270 i Crnoj Gori 3050 (podaci se u manjoj mjeri razlikuju ovisno o izvoru). Mali broj stećaka je ukrašen reljefnim motivima (5695 ili 8 posto), a još ih manje ima natpise i epitafe (384 ili 0,6 posto). Daleko najviše stećaka s reljefima i natpisima je u BiH, posebice u (istočnoj) Hercegovini.

Kamenje obavijesno brojnim legendama

Povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović o podrijetlu imena stećak kaže: "Naziv stećak u uporabi je od novijega vremena. On dolazi od riječi stojećak te znači nešto postojano, veliko, visoko. Prije njega nadgrobne su spomenike imenovali različitim nazivima: mramorje, mašete, mramori, biljezi, kamici, usađenici, starobosanski spomenici, bogumilski spomenici.

I sama raznolikost nazivlja dočarava vrludanja u shvaćanjima njihova podrijetla i značenja. Oni su često bili zastrti brojnim legendama, mitovima i narodnim vjerovanjima, od toga da su se divovi igrali kamena s ramena ili da su to groblja koja su podigli Grci (zato su ih i nazivali grčka groblja), do različitih legendi koje sliče onoj o Kamenim svatovima. Razvila su se i mnoga praznovjerja, vjerovanja u njihova čudesna svojstva.". Jedna od legendi čak ističe njihovu iscjeliteljsku moć, da nerotkinje uz njihovu pomoć mogu zatrudnjeti.

Stećci u okolici Bjelašnice... Po Fatihu Hodžiću, kameni monoliti, teški i po 30-ak tona, iz kojih su nastali srednjovjekovni stećci možda su i više tisuća godina prethodili njihovom korištenju kao nadgrobnih spomenika.
(izvor: panoramio.com)

Nazivi za stećke bilig (biljeg) i kam zabilježeni su u natpisima na stećcima. Još neki od brojnih lokalnih naziva za stećke su i mađarska, kaurska, rimačka i čifutska groblja, te steljac. Za bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara, kojeg su stećci nadahnuli za neke od predivnih stihova posvećenim tim zagonetnim ostacima (znakovit je stih "U stećcima je tajna Bosne") prošlosti, stećak je tajanstveni "kameni spavač". U te dvije pjesničke riječi - nazivu za stećak - sažeta je cjelokupna mistika njhovog postojanja. Činjenica je da se o stećcima puno više govorilo i pisalo, nego li ih se sustavno istraživalo i upoznalo. O stećcima se još uvijek malo toga bitnoga zna.

Stećci se, prema poznatim pisanim izvorima, prvi puta spominju 1530. godine u putopisu Slovenca Benedikta Kuprešića, tumača u poslanstvu austrijskog cara Ferdinanda I. Habsburškog. Prvo značajno (književno) djelo u kojem je istaknuta kultura stećaka, koje je pronijelo glas o njima u svijet, je putopis "Put po Dalmaciji" talijanskog prirodoslovca, mineraloga i svećenika Alberta Fortisa iz 1774. godine.

Najpoznatija nekropola stećaka nalazi se u Radmilji u Hercegovini.
(izvor: bs.wikipedia.org)

Stećci su stariji od ukrasa i natpisa na njima

No, ne zna se tko je točno i zašto poticao njihovo postavljanje. Kako se većina stećaka nalazi u Bosni i Hercegovini mnogi su skloni tvrditi da je njihov postanak vezan za opstajanje srednjovjekovne države Bosne i djelovanje Crkve bosanske (odnosno bosanskih krstjana ili bogumila). Ipak, vrijeme opstanka bosanske države i razdoblje podizanja stećaka se posve ne podudaraju. Prema dosadašnjim spoznajama, stećci su podizani u razdoblju od kraja 13. stoljeća do prvih desetljeća 16. stoljeća. Crkva bosanska je pak djelovala od 30-tih godina 13. stoljeća do propasti Bosanske države 1463. godine. Ne postoji ni podudarnost područja pod upravom srednjovjekovne Bosne s područjem na kojem se stećci nalaze; ima ih primjerice u dijelovima Dalmacije i Crne Gore koji nikada nisu bili u sastavu države Bosne. Također su puno gušće rasprostranjeni u Hercegovini, nego li u središnjoj Bosni koja je bila i središte srednjovjekovne Bosanske države.

Tvrdnje o vremenu nastanka stećaka zasnovane su isključivo na proučavanju natpisa i reljefnih motiva na njima. Ali, kao što je već ranije u članku naznačeno, stećci s ukrasima čine tek oko 8 posto ukupno zabilježenih stećaka, a oni s natpisima manje od 0,6 posto ukupnog broja stećaka. Zanimljivo je da se tomu nesrazmjeru, ukupnog broja stećaka i broja stećaka s reljefima i pismom, pri njihovom istraživanju nije posvećivala veća pažnja. Premda se može zaključiti da je mali broj stećaka s uresima posljedica nemogućnosti većine naručitelja njihovog postavljanja (kao nadgrobnih spomenika) da plati klesanje reljefa i poruka, javljaju se i posve drugačija razmišljanja. Nameće se, naime, pitanje nisu li stećci izvorno daleko stariji od ukrasa i natpisa na njima.

Stećci su svojom dužinom postavljani iznad rake u pravcu zapad-istok, gdje su noge na istočnoj strani. Redani su jedan do drugog tako da su stvoreni nizovi stećaka u pravcu sjever-jug.
(izvor: akademija-art.net)

Fatih Hodžić, koji je 2009. objavio članak "Stećci - nijemi svjedoci propasti Atlantide", koji baca novo svjetlo na povijest stećaka (a iznosi i zanimljivu pretpostavku o Atlantidi smještenoj na prostoru južnog Jadrana), ističe: "Pod stećke su potkopavani pretežno sljedbenici Crkve bosanske pa ipak nije pronađen ni jedan stećak - grob Djeda, najvišeg dostojanstvenika u hijerarhiji Crkve bosanske. Iako su stećci u pravilu razasuti i premještani, nekropole uređivane, na nalazištima su pronalaženi u određenim nizovima. Gotovo bez izuzetka, pravac nizova je jug - sjever. Procjenjuje se, da je pravi broj kamenih blokova puno veći od broja evidentiranih stećaka. Brojni su nestali, uništeni, iskorišteni za gradnju ili jednostavno još nisu pronađeni.".

"Vuklo sto volova, izilo se sto ovnova..."

Većina povjesničara i nadalje ističe da se nekropole najčešće nalaze blizu kamenoloma jer je premještanje stećaka bio naporan posao. Nekropole su se, po prihvaćenom povijesnom obrascu, ujedno nalazile blizu srednjovjekovnih putova i naselja. Oko 88 posto nekropola ima svega po jedan do deset stećaka. Uz nekropole su ljudi često osnivali kasnija groblja (kršćanska, muslimanska). Tu su se često sastajali radi zajedničke molitve ili veselja. Stećci su svojom dužinom postavljani iznad rake u pravcu zapad-istok, gdje su noge na istočnoj strani. Redani su jedan do drugog tako da su stvoreni nizovi stećaka u pravcu sjever-jug.

Većina stećaka je isklesana iz vapnenca, ali ih ima izrađenih i u škriljevcima, sedri, pa čak i u (tvrdom) granitu, što je navodno ovisilo o vrsti kamena u najbližem kamenolomu. Klesarska središta u BiH su vjerovatno bila u okolini Stoca, Trebinja, Gacka, Konjica, Lištice, Kladnja, Zvornika, Rogatice, Travnika i Kupresa, u Hrvatskoj u Cisti i oko Topola, u Crnoj Gori oko Nikšića i Pljevalja, a za stećke u Srbiji se smatra da su dopremani iz istočne Bosne.

U Bosni i Hercegovini se, osim što ima najviše stećaka, nalaze i najljepše urešeni stećci.
(izvor: zemljabosna.com)

Za klesanje većih stećaka, a posebice njihov "prijevoz", često bi bio potreban velik broj radnika. Majstori klesari zvali su se kovači, a oni koji su urezivali natpise pisari. Gruba obrada se vršila u kamenolomu, a fina u nekropolama. "Prevlačenje" stećaka se navodno vršilo jednom vrstom saonica s konjskom ili volovskom zapregom, a nekada je blok guran i preko drvenih oblica. Takvom vučnom snagom zacijelo su se mogli, a vjerovatno i jesu, prevažati lakši stećci na manje udaljenosti. No vrijedi li sve to i za one veće, teške i po 20-ak i više tona, koje nalazalimo na teško dostupnim mjestima planinskih zaravni i vrleti, daleko od bilo kakvih kamenoloma ili pak putova i naselja? Izričit potvrdan odgovor, bez jasnih dokaza, bio bi tek neozbiljno poigravanje istinom. Upravo onakvo, kakvo se već stoljećima pripisuje načinu izgradnje velikih priramida starog Egipta...

Fatih Hodžić, naprotiv, tvrdi da nema tragova izrade stećaka koji bi vremenski odgovarali razdoblju 13-16. stoljeća. Prema njemu, kameni monoliti iz kojih su nastali srednjovjekovni stećci možda su i više tisuća godina prethodili njihovom korištenju kao nadgrobnih spomenika: "O lomljenju, odvajanju u kamenolomima, prevoženju ili prenošenju, nema ni zapisa ni vjerodostojnih objašnjenja. Zabilježeno je samo predanje, da je jedan sljemenik na Duvanjskom polju, prevežen iz Male Čvrsnice preko polja Svinjače, o kojem se u narodnom stihu kaže: "Vuklo sto volova, izilo (izjelo) se sto ovnova...". Blizu Kaknja u Bosni, mjesto je sa četrnaest sanduka i sljemenjaka i nekoliko ploča, koji se nalaze na jednoj višoj zaravni. Dijelom uronuli u zemlju, tu su u ulozi kenotafa - memorijalnih, simboličnih nadgrobnih spomenika bez grobova umrlih. Pod njima nema bilo kakvih tragova o ukopavanju. Mještani govore, da tu, daleko unaokolo, nema ni kamenoloma. Pod humusom, u kojem su uronjeni, samo pedesetak centimetara duboko u zemlji su žile i debeli slojevi mrkog uglja...".

Stećci na Visočici... Stećci se nalaze i na teško dostupnim planinskim zaravnima i vrletima, daleko od bilo kakvih kamenoloma ili pak putova i naselja. Kako su tamo dospjeli?
(foto: Kemo Bećirević, izvor: panoramio.com)

Između 70.000 stećaka, ne postoje dva istovjetna

O smještaju stećaka, te svrsi i načinu njihove izrade povjesničarka umjetnosti Barbara Vujinović naglašava: "Stećci su postavljani oko crkava, uz bunare i lokve, na pretpovijesnim tumulima - gomilama, na visokim gradinama, u sklopu neke starije arhitekture, na prostorima srednjovjekovih grobalja. Većinom su bili izrađivani od krečnjaka ili vapnenca. Spomenik pak tipološki može biti ploča, sanduk, sljemenak, stub (stup), križina (krstača) i antropomorfni stećak. Također, i na razini etničke ili vjerske pripadnosti (ispod stećaka pokapani su pripadnici Crkve bosanske, rimokatolici i pravoslavci) teško je precizno odrediti pripadnost stećaka, pa ju je najbolje odrediti na razini pojedinoga prostora s obzirom na geografski položaj stećaka i točno određene povijesne događaje koji su ga obilježili. Važno je napomenuti: dva potpuno identična stećka ne postoje.

Različite skupine stećaka, koje se mogu zateći i na jednom prostoru, odraz su nekoliko lokalnih radionica ili majstora kovača, kako su sami sebe nazivali na natpisima. Do danas su poznata 34 imena kovača: od Bogdana, Braje, Dragiše, preko Grubača, koji je u drugoj polovici 15. stoljeća bio najtraženiji i najaktivniji, prema tome i najkvalitetniji klesar, Mihalja, Bjelopčelanina Pribila, Kablovića Milutina do posljednjeg otkrivenog kovača Jurina, komu se pripisuju "najljepši i najbogatije ukrašeni sljemenaci dalmatinskoga tipa u okolici Imotskoga i u poljima sjeverozapadne Bosne" (A. Milošević).".

Fatih Hodžić ističe: "Po osnovnim značajkama stećci mogu biti stojeći (stup, križina…) i ležeći (ploča, sanduk, sljemenjak...), koji čine preko 95 posto ukupnog broja, a među kojima je daleko najviše sanduka (61 posto), teških i do 30 tona. U stećke se uvrštavaju i amorfni stećci, primjerci neobrađenih blokova, po obliku i dimenzijama najbliži pločama i sanducima.".

Stećci pod Vran planinom... Kustosica izložbe "Stećci" u Zagrebu 2009. Jasminka Poklečki Stošić: "Stećci ... nisu ništa manje posebni nego primjerice Stonehenge ili kamene glave s Uskršnjih otoka."
(foto: A. Gospić, izvor: srpska.etleboro.com)

Kamene monumente razbacala je velika katastrofa

No, i nadalje ostaje nerazjašnjeno podrijetlo i uloga većine stećaka. Fatih Hodžić, međutim, pokušava stvari sagledati iz jednog sasvim novog kuta gledanja: "Obzirom na rasprostiranje, gustoću i značajke terena, nekropole stećaka se nalaze u ograničenom području ’’kružnog isječka’’ površine od 50.000 četvornih kilometara i polumjera do 350 kilometara. To je područje od južne Hercegovine, gdje je najveća koncentracija primjeraka, do sjeverne Bosne i Hrvatske, uz rijeke Savu i Unu, gdje su rijetka i malobrojna nalazišta stećaka. Usporedbom stećaka po obliku i veličini, lokaliteti se mogu svrstati u tri zone.

U prvoj zoni radijusa do 200 km, nekropole su najbrojnije i gusto rasprostranjene. Prevladavaju visoki sljemenjaci (stećci s "krovom") i sanduci. To su područja južne Dalmacije (Dubrovačko-neretvanska županija), južne Hercegovine (sliva rijeke Neretve, Popovog polja, Stoca, Nevesinja) i zapadne Crne Gore (Nikšić). U drugoj zoni radijusa do 300 km, nekropole su brojne, nejednakomjerno rasprostranjene, a gusto po pojedinim regijama. Prevladavaju sanduci, sljemenjaci, ploče i stupovi. To su područja damatinske Zagore (Imotski, Sinj), zapadne Hercegovine (Čitluk, Mostar, Duvanjsko polje), srednje i istočne Bosne (Kalinovik, Trnovo, Olovo, Rogatica, Srebrenica), sjeverne Crne Gore (Pljevlja, Šavnik) i jugozapadne Srbije (Prijepolje, Bajina Bašta). U trećoj zoni radijusa do 350 km, nekropole su malobrojne i rijetko rasprostranjene. Prevladavaju niži sanduci, ploče, stupovi, križine, nišani. To su područja Šibensko-kninske županije (otok Pag, Šibenik, Knin), sjeverne Bosne (Glamoč, Mrkonjić Grad, Ugljevik) i zapadne Srbije (Krupanj).".

Nedaleko Blidinjeg jezera... Uz stećke su vezane brojne legende, mitovi i narodna vjerovanja.
(izvor: javolimbih.blogerr.ba)

Po Hodžiću, takav raspored stećaka nije plod ljudskog djelovanja, već prirodne katastrofe koja je nekoć davno morala uništiti sjedište neke starodrevne civilizacije u prostoru južnog dijela današnjeg Jadrana. Kao posljedica "velikog potopa" ostaci građevina (megaliti) te civilizacije razasuti su u širokom krugu oko mjesta nesreće, što bi moglo objasniti činjenicu da se brojni stećci nalaze daleko izvan naselja u planinskim predjelima. Hodžić stoga zaključuje: "Kameni blokovi - monumenti, lomljeni u jednom vremenu i prostoru, baština su i autohtona riznica starije civilizacije. Kameni blokovi - stećci, kasnije klesani i ovjekovječeni natpisima i reljefnim motivima su baština kulture iz vremena Crkve bosanske i države Bosne. I kao monumenti i kao stećci, dragocjen su zalog iz jednog prastarog i drugog starog vremena. Oni su nijemi svjedoci jedne propasti i artefakti dviju kultura.".

Ukrasi i natpisi odraz su miješanja kulturnih utjecaja

I dok je izvorište kamenih blokova iz kojih su izrađivani stećci za neke upitno, nisu posve jasni ni poticaji njihovom uređivanju kao nadgrobnih spomenika. Pouzdano je da izrada stećaka prestaje sa širenjem Osmanskog carstva i raseljavanjem stanovništva koje ih koristi i proizvodi. Ali jasnog odgovora na pitanje zašto ih se počelo obrađivati nema. Stećci se vjerovatno razvijaju od najjednostavnijeg oblika nadgrobnog spomenika - ploče - koja se javlja tijekom čitavog vremena trajanja stećaka, a najstariji srednjovjekovni primjerci tih ploča potječu s kraja 12. i početka 13. stoljeća. (Stećci zapravo slijede puno stariji grobni običaj sahrane pokojnika (ili stavljanje urne s pepelom) pod kamenu ploču, koji je na prostorima bivše Jugoslavije bio prisutan tisućljećima, primjerice još u doba Ilira.) Križine (veliki ukrašeni kameni križevi) predstavljaju posebnost u izradi stećaka te se zajedno sa stubovima pojavljuju kao posljednja dionica u razvoju ovih nadgrobnih spomenika. Neke pojave, trajanje, smještaj unutar groblja te ukrašavanja stećaka vezuju se za pojavu prvih muslimanskih nadgrobnih spomenika (nišana). Smatra se i da je pojava polunomadskog stanovništva Vlaha imala određenu, iako ne i presudnu, ulogu u širenju stećaka. Ipak, sve tu to više-manje nedokazane pretpostavke.

Kod Trnova... Za bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara stećci su tajanstveni "kameni spavači".
(izvor: trnovo.ba)

Velik izazov za dosadašnje, ali zacijelo i buduće istraživače, je i ukrašavanje stećaka, posebice značenje ukrasa. O tome se u jednom od (nepotpisanih) članaka posvećenih izložbi u Zagrebu ističe: "Na stećcima se pred nama otvara specifičan svijet jasno povezan sa svojim vremenom i europskim srednjovjekovljem, ali i duboko uronjen u prastare tradicije antičkih i prapovijesnih vremena. Ikonografija prikaza, logika njihovog klesanja i smještaja, učestalost upotrebe i kombiniranja pojedinih motiva, značenje nekih prikaza i njihov odnos s drugima, neiscrpna je tema za pokoljenja budućih arheologa i povjesničara umjetnosti. Koliko god bili povezani sa srednjovjekovnom zbiljom, upravo su stećci onaj dio kulturnog naslijeđa koji svojom pojavom ove prostore izdvaja iz sveukupnog korpusa europske srednjovjekovne baštine. Toliko su različiti od svega što do danas znamo o srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima i obredima pokapanja u Europi da bi unutar europske arheologije i povijesti umjetnosti trebali zauzeti svoje jasno mjesto.".

"Nisu ništa manje posebni od Stonehengea"

Stećci spadaju u onu materijalnu (a po porukama urezanih natpisa i crteža i duhovnu baštinu) koja svojim značenjem doseže svjetske okvire i koju valja sačuvati za buduća pokoljenja. Skrb za ove spomenike uistinu treba biti zajednička obveza sve četiri države na čijem području se nalaze, ali i svjetske kulturne zajednice predvođene UNESCO-om. Da bi se pridobila potpora UNESCO-a BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora trebat će još podosta toga same učiniti na promociji i zaštiti stećaka. Sadašnje stanje glavnine stećaka, ne samo u Hrvatskoj nego i u svim državama u okruženju, je dosta nepovoljno, te je neophodna njihova (djelomična) obnova na licu mjesta, a ponegdje i izmještanje u muzeje kako bi se zaustavilo njihovo propadanje. Koliko je zaštita nužna i hitna najbolje se vidi na lokalitetima gdje se stećci nalaze. Naime, najvećim dijelom su toliko oštećeni da se na pojedinim lokalitetima, primjerice ukrasi koji su nekada bili itekako izraženi, sada jedva naziru ili ih uopće nema. A sa svakim danom stećci su sve izloženiji nepovratnom propadanju.

Na Jezerima podno Visočice... Stećci su u mnogo čemu jedinstveni spomenici, koji su prvi uspjeli na polju kulturne suradnje povezati četiri zemlje bivše Jugoslavije. Zajednički su potpisale pismo namjere o kandidaturi stećaka za upis na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.
(izvor: pdbjelasnica.ba)

Glavni razlog postavljanja izložbe stećaka u Zagrebu bio je upravo upozoriti na nužnu potrebu očuvanja stećaka kao svjetski izuzetno vrijedne spomeničke baštine. Da bi se došlo do priželjkivana uvrštenja stećaka na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, ali i njihovog boljeg poznavanja u svjetskim razmjerima, valjat će uložiti velik napor i trud - od sanacije i konzerviranja do novih istraživanja. "Pojedine stećke je nužno zaštititi od atmosferskih prilika. Nemoguće ih je zaštiti sve, već bi prvenstvo trebalo dati lokalitetima s najvećim brojem stećaka, kao i onima koje odlikuju neke posebne značajke, poput posebnosti u ornamentici. Stećci u nekim objektivnim mjerilima nisu ništa manje posebni nego primjerice Stonehenge ili kamene glave s Uskršnjih otoka. Uvjerena sam da će tu posebnost, nakon što je mi sami prepoznamo, prepoznati i turisti.", ustvrdila je za "Novi list" autorica prošlogodišnje izložbe, kustosica Klovićevih dvora Jasminka Poklečki Stošić. Prvi napori u tom smjeru učinjeni su postavljanjem izložbe o stećcima u Zagrebu, koja je pripremana pune tri godine, a u njezinoj izradi je sudjelovalo 20-ak stručnjaka (arheologa, povjesničara i povjesničara umjetnosti) iz sve četiri zemlje baštinice stećaka.

Narodna mudrost uklesana u kamen stećaka

Raznovrsnost i ljepota ukrasa na stećcima, a ponajviše njihova tajanstvenost, plijeni pozornost stručnjaka koji su ih istraživali, ali i rijetkih izletnika koji su bar neke od njih imali prilike posjetili. Stećci su istinske srednjovjekovne slikovnice u kamenu, s reljefima koji prikazuju vjersko znamenje, ljudske likove, životinje, biljne ornamente... Iz motiva na reljefima daju se iščitati utjecaji romaničkog i gotičkog umjetničkog kruga, ali i nasljeđe drevne antike, kao i slavenske mitologije, ali čak i indo-europskog kulturnog kruga. Jednako tako već stoljećima oduševljavaju i (razmjerno malobrojni) zapisi sa stećaka. Kao i reljefi, i natpisi (postojeći, ali i vremenom uništeni) su većinom prikazani (uz navođenje mjesta nalaska i fotografiju) u spomenutoj knjizi "Stećci - kataloško-topografski pregled" Šefika Bešlagića, te u knjizi Marka Vege "Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine". Jedan od najljepših izvornih natpisa glasi:

A se lezi Tanisa Crk od kraljeve Sutjeske, od kralja voljen, al bez slobode, k’o lovacki pas kralju dodjeljen. Zivjeh al vodom ne zgasih zedj nit plodovma zemje ne vtolih glad, jer se glad i zedj vratjahu svaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti, al za taj dan druktciji. I stalno misljah na tebe Gospode, i sa molitvom tebi sklapah obnoc otci svoje, i sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tsto se zjutrom otvaraju projzori i dverji doma tvojega i mojega. I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani. Samo muk.

I rodi se sumnja u dusi mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojce pervi docekat spasenje. Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase.

Adnan Jasika u članku "Umjetnost stećaka" (objavljen na web-stranici bosniart.com) naglašava: "Natpisi su vrlo važan činitelj vrijednosti stećaka, jer govore o stupnju razvoja pisma, stanju narodnog jezika, povijesnim događajima i osobama. Uz pomoć natpisa moguće je nekad i vrlo tačno odrediti vrijeme izrade stećka. Oni su pisani narodnim jezikom i govore o pokojniku, zazivaju boga, ili izražavaju neku narodnu mudrost. Česte su odavno izumrle riječi i izrazi. Pismo je lapidarna ćirilica sa izuzecima glagoljice, latinice ili grčkog pisma. Ćirilica je bila općedruštveno pismo... Ona je u Bosni imala svoj razvojni put pa su je zvali bosanska ćirilica ili bosančica. Tu su neka staroslovenska slova sasvim iščezla, a uvedena su druga, čisto bosanska.".