Član hrvatske udruge Asocijacija za prapovijesna istraživanja Igor Lah ljetos je posjetio tri uzvišenja u neposrednom zaleđu Poreča koja neodoljivo podsjećaju na stepenaste piramidalne građevine. Čak niti "zub vremena", a očito je riječ o pradavnim građevinskim zahvatima, ne može sakriti ljudsku ostavštinu uklesane u stijene pravilno terasasto raspoređene od podnožja do vrga brda. Sve to nam dočarava uzbudljiv izvještaj s jedne male pustolovine u nepoznati kutak predivnog krajolika i baštine Istre...

Picuge s ceste za Staniće u osvit dana
Prvi put sam se susreo s toponimom Picuge u knjizi Marka Pogačnika "Zmajeve linije u Istri". To je mala knjižica prebogata analizom energetskih linija i njihovih čvorišta ponad kojih su naši preci izgrađivali svoje gradove, utvrde, putove. Praćenje tih linija uvodi nas u jedno drugo razmišljanje i razumijevanje razvoja urbane infrastrukture, traganje za dobrim mjestima za život. Ujedno logikom istraživanja i proučavanja otvara i postavlja pitanje lokacija koje je prekrio zaborav povijesti ili povijesne i gospodarske turbulencije.

Zidovi obrasli šumom
Picuge su se zatim sasvim sporadično pojavljivale u nekim razgovorima, napomenama, čak sam ih pronašao na jednoj detaljnijoj topografskoj karti. Konačno su mi sa zaprepaštenjem kazali: "Pa kad već toliko godina ljetuješ u Poreču, kako to da nisi nikad uspio doći do Picuga. Jer one su tu blizu, svega nekoliko kilometara od Poreča i to je značajan povijesni lokalitet. Osim toga tamo su i Mardele i "istarski Stonehange".

Porušeni zidovi terasa
Do sada se nisam odvajao od obale osim posjetom puno razvikanijim destinacijama Motovuna, Grožnjana, Livada, Oprtlja ili planinarenjem po Istarskom planinarskom putu i grebenima Učke. Prošle su godine neki od suradnika API-a već posjetili ovu lokaciju. Red je da to i ja učinim.

Zidine sakrivene šumom
I tako sam krenuo u svojevrsno istraživanje. U želji da na proplancima Picuga dočekam sunce biciklom sam krenuo još kad su gradska svijetla bila upaljena a nebo ukrašeno sjajnijim zvijezdama. Negdje u daljini zora se budila a cesta od Poreča pored Žatike i prema Dračevcu bila potpuno pusta. Tek neka probudena ptica. Mali Pony bicikl nije baš za neka putovanja pa pored svih onih klasičnih biciklističkih zakona o tome da se uvijek vozite uz brijeg i protiv vjetra dodajte tome i male kotače pa put izgleda duži nego što je u stvarnosti. Nakon gradskog deponija uskoro se otvara pogled na dolinu po kojoj se prostiru plantaže vinograda a crljenica ima onaj karakteristični bogati rasni miris kvalitetne zemlje.

Oštećena monumentalnost
Picuge su tri brdašca označena jednim imenom od kojih najviši nadmorske visine 119 metara a prostiru se u smjeru jugoistok-sjeverozapad. Kad ih pogledate na karti oni su okrugli te se u prilično pravilnim i ravnomjernim izohipsama sužavaju prema vrhu, a tamo je zaravan.

Terasa iznad terase
Posjeta prvom u nizu bila je neuspješna. Makija, šipražje, bodljikave živice, gusta mlada šuma, mislim graba i primorskog hrasta, nije davalo nade za prolaz. Moraju biti i čvrste hlače i čvrsta obuća, ovako sportski trebalo bi puno više vremena za naći dobar prolaz i probiti se prema vrhu. Osim toga sunce već žari svoj rub ispod horizonta, moram požuriti.

Prirodni ili ljudski rad
Pokušavam s drugim, nakon prolaska kroz lijepo uređen vinograd na kojem se već zeleni bogati urod stižem kod lovačke čeke ispod koje počinje prolaz prema prijevoju između dva brda. Tu je i lijepa livada puna neobrađene plodne zemlje do samog podnožja uzvišenja, a s desne strane betonsko pojilo s nešto vode. A tamo kroz žbunje i šipražje pojavljuju se kameni "zidovi", pravilno naslagano kamenje, tu i tamo veći blok i zatim terasa. Pa opet tako.

Vršna zaravan srednjeg vrha
Pa onda suhozid koji nije sastavljen od kamenih blokova već su oni samo graničnici za puno natresenog sitnog kamenog materijala između njih (širine oko 2-2,5 metra) pa onda terasa pa opet kameni zid, nešto prirodnog kamenja, ali sve zajedno djeluje kao smišljeno djelo zatrpano vremenom i prirodom. Sve zajedno s blagim ovalom tako da ista terasa vjerojatno okružuje vrh a svaka naredna se sužavala tako čineći čunjasto uzvišenje.

Pogled sa srednjeg na južno uzvišenje
Ponovo preko stijena, kako nema staze onda treba i malo probijati, i verati ako treba ili ako smo nestrpljivi, sve vizualno prateći vrh ponad sebe. Sunce se već pomalja negdje u daljini iznad lagano zakoprenih vinograda koji se prostiru svuda uokolo. Sunce u svoj punini stižem na vrhu, tek se naslonilo na horizont i blještava kugla dominira pejsažom kontinenta s jedne strane i osvjetljava more s druge strane. Zvonik crkve u Vrsaru hvata svoj prvi dnevni žarak sunca.

Spirala na srednjem vrhu
Zanimljivo je analizirati okolinu, polja su čista, obrađena, sa sitnim bijelim kamenom koji se miješa sa crljenicom. Na uzvišenju su blokovi kamena često "obrađeni" u pravilne kvadre, većih i manjih dimenzija, "zidovi" koji omeđuju terase koje više izgledaju kao temelji ili podloga. One se uzdižu jedna iznad druge, širine oko 5-7 metara i tako sužavaju prema vrhu.

Valkarin s Picuga
Na vršnom platou mala spirala, djelo nekog koji je imao u našim vremenima potrebu da duhovnu snagu spirale formira kao dobrodošlicu svakom dobronamjerniku. S vršnog platoa vide se "zidine" koje opasuju najsjevernije uzvišenje. Sve u svemu kao temelj zaštitne utvrde, gradine koja je nadzirala dolinu a s nje se pogledom moglo pratiti i događanja na moru.

Bogati i uredni vinogradi u podnožju srednjeg vrha
Miris u zraku je gust i vrlo intenzivan, vjerojatno sočnost noćne rose koja isparava s istarsko/mediteranskog bilja i disanje guste crljenice svuda uokolo. Ptice se jedva čuju ali muha ima veseli broj. Pogled luta unaokolo po unutrašnjoj Istri, prema Vrsaru, prema Valkarinu i novoj izgradnji na uzvišenju, vide se viši hoteli Plave i Zelene lagune porečke rivijere.

Planirane terase
Zbunjujuća je asocijacija piramidalne strukture hotela Dijamant i platoa na kojem stojim. Da, vidi se u daljini i dio deponija. Prema sjeverozapadu Mordele koje će biti moj naredni cilj. I tamo su tri uzvišenja s očitim intervencijama prastanovnika ovog područja. Ta tri uzvišenja usmjerena su sjeveroistok jugozapad i čine čudnu simetriju s Picugama, a sve na malom razmaku u Valkaranskoj dolini. Nastavljam na Picuge.

Impresivni kameni "zid"
Neuobičajenost tako posloženog brda suočava se s mojim iskustvom planinara koji se nagledao kamenih brda i brdusina i njihovih formi. Zatim isto tako s nizom pitanja tko i kada je složio i temelje i suhozid i zidine. Ono što mene posebno uzbuđuje je prilika da se doživi uvid u nešto što bi moglo biti jedan novi prozor u našu dalju prošlost. Kada su ta uzvišenja i kako napravljena s kojom namjerom, svrhom ili porukom. Možda grobni humci, možda "spomenici", "krajputaši", možda oznake sjecišta "zmajevih linija", u jednom razdoblju vjerojatno utvrđene gradine. Moje neznanje tek može naslutiti raznovrsnost razloga i mogućnosti koje se kroz nelimitiranu špekulaciju mogu otvoriti.

Nova iznenađenja
Tek mogu naslutiti uzbuđenje Semira Osmanagića koji je s daleko većim znanjem i ogromnim iskustvom u jednom trenutku ispred Visokog u BiH prepoznao poznatu formu pored koje su mnogobrojni prolazili stotinama, a možda i tisućama godina a da nitko nije pomislio: "Izgleda kao piramida!". Bio je dovoljno hrabar i uporan da aktivno razradi projekt razotkrivanja svoje vizije. A sada se tamo otvara čitav novi svijet istraživanja civilizacijskih ciklusa kao pojma. I istovremeno pobuđuje znatiželju za istraživanje prapovijesti širom čitave regije jugozapadne Europe.

Razbacan građevni materijal
Vraćam se s vrha hvatajući se za bodljikave grane koje od uzbuđenja osjećam tek kad stignem u podnožje i krenem prema najsjevernijem uzvišenju. Polja oživljuju dolaskom težaka, traktora koji se motaju po vinogradima i s jedne i s druge strane, po cesti u dolini sve ćešće prolaze automobili, pa čak i biciklističke grupe na svojim jutarnjim izletima po Istri. Sunce ozbiljno započinje svoj put preko nebeskog svoda.

Materijal korišten za šumski put
Prašna, tipična stara nabijena istarska cesta vodi prema Valkarinu tik uz podnožje. Od nje se odvaja šumska staza oivičena suhozidom od pretežno pravilno istesanog kamena, očito donesenog iz "susjedstva". S jedne strane ograđen vršni dio na kojem vjerojatno mogu pasti koze ili ovce, s druge strane ograda prema donjim poljima. Izmedu njih sjenovita staza koja se vije uz podnožje kroz šumu.

Još megalitskih stijena
Vjerojatno je razgradnjom većeg bedema ostalo dovoljno materijala da se napravi takav suhozid. Zid je dobro zaštićen bodljikavim šibljem i teško je pronaći prolaz. Bicikl spremam u gusto šipražje i od početka postavljam male kamene oznake da se znam vratiti gdje sam ga ostavio, to obično pojednostavljuje život.

Rubni kamenovi i šljunak sredinom - čvrst i neprobojan zid ili temelj
Uzastopne terase oivičene kamenjem i suhozidom pa onda i ozbiljnim "zidinama/stijenama" preko kojih se moram verati. Tko i zašto je to izgradio? Mudriji od mene stručnjaci trebaju dati odgovor na to pitanje. Ali forma velikih blokova, njihovo slaganje, uski razmaci izmedu njih, ploče i taj sveprisutni ovalni terasasti format koji kruži unaokolo, uzbuđenje raste tako da ne osjećam trnje a ponekad i zaboravim da se vrlo lako poskliznuti niz neke od tih stijena.

Sjeverni vrh s pogledom na niz Mordele u pozadini
Sve više prema gore, preko jedne, pa druge, više i niže terase standardne širine, ostavljam kamene oznake, ponegdje i kakvo suho drvo da ne moram kasnije tragati za putom. Na vrhu kao i na prethodnom uzvišenju velika zaravan okružena stijenama zakopanim u zemlju. Ovdje su radišni posjetitelji ostavili dvije spirale ozbiljnih dimenzija. Malo popravljam razvrludano kamenje kako bi one ponovo zasjale u originalnom sjaju. Pogled unaokolo, ostala uzvišenja zastrta niskom šumom, u dolini crvena polja i zvuk automobila i neke sirene.

Novovjeka spirala na sjevernom vrhu, u pozadini srednji vrh
Odmaram se, uživam u tišini iako su muhe dosta uporne, ptičji pjev je dosta daleko. Na vrhu ostanem neko vrijeme razmišljajući. Nameće se pitanje kako je i da li uopće priroda mogla tako uredno posložiti ovakva tri uzvišenja, u sredini prebogate doline, čineći od uzvišenja stošce zanimljivo pravilnog oblika a ljudske ruke ih tek doradile. Ili je to iz osnova djelo jednog koordiniranog napora s vrlo posebnom svrhom.

Labirint na vrhu
Svu ovu impresivnost teško uočite kad jurite autom pored njih u potrazi za svojim narednim ciljem. Dugo je vremeno trebalo i meni da okrenem pogled od mora i kupanja na unutrašnjost Istre koja nas zadivljuje, intrigira i oduševljava. Osjećam se posebno.

Jednom snažne zidine
Nakon što sam došao u Valkarin ustanovio sam da je većina automobila koji su se tamo smjestili ispred novih ili novouređenih kuća stranih registracija, a ne čini mi se da su to kuće za iznajmljivanje. Dapače novi "domaćini" uče i poneku hrvatsku riječ ili se prisjećaju svog jezika nakon što su dugo godina boravili u inozemstvu. Iz njihovog mjesta lijep je jutarnji pogled na Picuge i njihovu zamagljenu prošlost i neizvjesnu budućnost. Autom je svega 15 minuta do mora. Većina web stranica pod nazivom Valkarin zapravo je prodaja nekretnina, kako zemljišta tako i objekata.

Kako li su to nosili i slagali?
Nakon povratka uzbuđen svojim otkrićima, dojmovima i boravkom na lokalitetu krenuo sam istraživati internet i našao još podosta zanimljivog, do sada otkrivenog što je tek neznatni dio onog što se još može kriti na tom području.

Picuge iz Valkarina - Doviđenja Picuge, vidimo se opet!
* Napis je izvorno objavljen na službenim web-stranicama Fondacije "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" u rubrici Iz mog ugla 4. rujna 2009. pod naslovom "Tri uzvišenja Picuge". Sve priložene fotografije snimio je Igor Lah.
** Internetski magazin Kameleon je o Picugama objavio i prilog Davora Šišovića "Mordele i Picugi – zagonetna prapovijest Istre".