Korana - od Donjeg Velemerića do Veljunskog Točka

Jedan od najzanimljivijih dijelova toka rijeke Korane je onaj koji se najviše udaljava od magistralne ceste Karlovac - Plitvička jezera. Gledano uzvodno, to je dio toka od Donjeg Velemerića u općini Barilović do Veljunskog Točka u općini Krnjak.

Izletište Markan u Donjem Velemeriću (foto: Goran Majetić)

Riječ je o oko 20 kilometara riječnog toka (od ukupno 134 kilometra), uzduž kojega Korana prvo u nekoliko većih zavoja naginje prema sjeverozapadu, a potom, od sela Lučica, naglo zavija ka sjeveroistoku.

"Uzdužni" slap u Donjem Velemeriću
(foto: Goran Majetić)

Većim dijelom toga toka Korana zaobilazi padine Skradske gore (429 m.n.m.), te uzvodno od Lučica posljednji puta usijeca duboko korito u vapnenačke stijene. Nizvodno joj se korito širi, a nakon Barilovića (pa sve do Ladvenjka, te opet od Zastinje do ušća u Kupu kod Vodostaja) doima se već širokom nizinskom rijekom.

Na Korani kod Markana
(foto: Goran Majetić)

Marija Salečić u knjižici "Uz Koranu", objavljenu u izdanju Gradske knjižnice "Ivan Goran Kovačić" iz Karlovca 2006. godine, vezano uz njezino duboko korito spominje i mogući izvor imena Korane: "I Koranino ime se povezuje s takvim njezinim koritom omeđenim liticama koje su oštro i duboko usječene u tlo. Korana je po toj sugestivnoj omeđenosti k’o rana na tijelu Zemlje!".

Dolina Korane između Barilovića i Donjeg Velemerića
(foto: Igor Čepurkovski)

Ima i drugačijih mišljenja o podrijetlu imena Korana. Hrvatski jezikoslovac i leksikograf Tomislav Maretić (1854.-1938.) smatrao je da je ime rijeke izvedenica od "kora" (biljaka). Neki su jezikoslovci mišljenja da naziv jednostavno potječe od riječi "korito" (voda koja se protječući ukoritila). U igri riječima, nekima je Korana isto što i Gorana, rijeka koja izvire u gori i teče iz nje u dolinu.

Pogled na Barilović s desne obale Korane
(foto: Mario Glavić)

Na spomenutom dijelu toka Korana protiče, kao i uzvodno, kroz vapnenačku, kr(a)šku visoravan pokrivenu zemljom i obraslom zelenilom (šume ilivade), poznato kao "zeleni krš".

Stari grad Barilović tijekom obnove
(foto: Goran Majetić)

U tih 20-ak kilometara toka Korana ne prima niti jednu pritoku, izuzmemo li nekoliko vrlo kratkih potoka čiji su izvori u pravilu u samom koritu rijeke, često tik do obale.

Stari grad i most u Bariloviću 1998.
(foto: Nikola Ljubojević)

Ti su izvori plava blagodat za okolno stanovništvo, ali i za putnike namjernike. Stoga Marija Salečić piše: "Mnogi su od njih vrela pitke vode. Ljudi koji žive u njihovoj blizini piju s tih hladenaca čitava svog vijeka i vezu zanimljive priče o tome kako ta njihova pitka voda može biti škodljiva za ljude drugih podneblja.". Iz tih priča krije se zapravo tek iskrena želja da ta vrela ostanu ono što su tisućljećima bila, čista i pitka.

Duboko vrelo pitke vode (u narodu zvano čatrnja) uz cestu Krnjak - Barilović koje je opasano betonskim zidom, no zacijelo je korišteno od davnine
(foto: Goran Majetić)

Od Točka Veljunskog do Donjeg Velemerića je 10-ak takvih izvora, a svaki je imao ime po nekoj osobitosti vode koja je iz njega istjecala (u narodu su do danas sačuvani samo neki od naziva). Tako je, primjerice, prvi veći izvor nizvodno od Točka, nedaleko desne obale, nazvan Vrelina jer tu voda izbija snažno čineći veliko vrelo.

Iz Korane nedaleko Barilovićkog Cerovca u ljeto 1997. izvađen je masivan poklopac rimskog sarkofaga

Samo na potezu od Točka do Velemerića je 10-ak nižih slapova, a nekoć je tu na Korani mljelo 20-ak mlinova. Posljednji su radili još do pred 40-ak godina. Danas su svi zapušteni, većina i urušena, a od nekih se naziru samo kameni temelji.

Gotovo i nema zanimanja za njihovom obnovom, što zbog nepristupačnosti (automobilima), što zbog zapetljanih vlasničkih odnosa, znatnog iznosa ulaganja u obnovu i izgradnju mlinice (riječ je o kulturnoj baštini koja se treba obnavljati po posebnim uvjetima), a pristup nekim od slapova još uvijek onemogućuje "minski sumnjivo" područje (točnim podacima raspolaže Hrvatski centar za razminiranje).

"V" slap uzvodno od Barilovića (nasuprot kamenoloma). Mlinovi se više ni ne naziru...
(foto: Goran Majetić)

Tok Korane koji ovdje opisujem, premda je udaljen od magistralne Plitvičke ceste, ipak je dijelom dostupan i motoriziranim posjetiteljima. Ponajprije se to odnosi na lijevu obalu od Donjeg velemerića do Lučica, uz koju ili blizu koje vodi asfaltna cesta (od Lučica preko Perjasice do Veljuna vodi makadamska cesta, koja ne prolazi blizu rijeke).

Slap kod Šćulca u proljeće 2008.
(foto: Goran Majetić)

Preko Korane na navedenom dijelu toka prelaze 4 mosta. Gledajući uzvodno, to su redom mostovi u Donjem Velemeriću (na cesti Karlovac - Belajske poljice - Tušilović), u Bariloviću (na cesti Barilović - Krnjak), u Velikoj Crkvini (na cesti Perjasica - Čatrnja - Krnjak) i u Veljunu (na cesti Perjasica - Veljun).

Slap u Šćulcu u ljeto 2008.
(foto: Goran Majetić)

Današnji betonski most u Donjem Velemeriću sagrađen je pred nekoliko godina na mjestu drvenog mosta, oštećenog u ratu. U Domovinskom ratu posve srušen je bio betonski most u Bariloviću, koji je nakon rata obnovljen. Obnovljen je i drveni most kod Velike Crkvine, a i u Veljunu se još vozi preko drvenog mosta.

Korana nedaleko Šćulca
(foto: Goran Majetić)

Još je jedna osobitost prostora od Točka do Velemerića: slaba naseljenost. Pogotovo se to odnosi na uzvodni dio toka, na obroncima i visoravni južno od Skradske gore, gdje je većina sela s obje obale Korane (polu)prazna.

"V" slap u Belavićima - ostatak graditeljstva iz vremena korištenja riječnih mlinova.
(foto: Goran Majetić)

U nekolicini zaselaka općina Barilović i Krnjak više ne živi niti jedan stanovnik, a to je posljedica prijeratnog iseljavanja "trbuhom za kruhom" u gradove i inozemstvo, te bijega većeg dijela preostalih stanovnika krajem Domovinskog rata uslijed (po)ratne nesigurnosti.

Belavići kod Šćulca - jedan od rijetkih mlinova koji se obnavlja.
(foto: Goran Majetić)

Ono malo žitelja koji su preostali ili su se vratili na svoja ognjišta, mahom su starci. Kako je ovaj kraj uglavnom nezanimljivim za naseljavanje, gotovo je sigurno da će za desetljeće ili dva tu zavladati pustoš, a i ono malo plodne obrađene zemlje u kršu zarasti u šikaru (djelomično se to već događa u okolici pustih zaselaka podalje od prometnica - oko Skradske gore, Poloja...).

Greben Skradske gore kod zaseoka Končalovići na kojem se nalazi ilirski humak (tumul)
(foto: Mario Glavić)

U ne tako davnoj povijesti, do 2. svjetskog rata, tu je vladala daleko veća naseljenost. Postoje brojni dokazi da je tako bilo već i u doba Ilira, potom Rimljana, pa Slavena. No čudni društveni i gospodarski tijekovi, a napose uništavalački ratovi 20. stoljeća, odvojili su ljude od toga lijepog i (ranije) bogatog kraja.

Korana kod Lučica
(foto: Goran Majetić)

Iznad Korane tu još stoje ostaci dva utvrđena grada (gradine). S desne obale na grebenu Skradske gore uzdižu se razvaline starog grada Skrada, a nizvodno na stijeni povrh lijeve obale su zidine Barilovića.

Ostaci gradine Skrad 1998.
(foto: Nikola Ljubojević)

Spomenut ću tek da su istraživanja pokazala da obje utvrde sežu u prošlost najmanje 2000 godina. Da Skrad nije izvorno srednjovjekovni grad znali su već povjesničari 19. stoljeća, koji su na području same gradine nailazili na rimske ostatke. Prilikom iskapanja koja prate obnovu starog grada Barilovića koja je u tijeku, pokazalo se i da je ova srednjovjekovna utvrda početak imala već u gradini iz doba Ilira.

Pogled sa gradine Skrad na Koranu u smjeru Lučica
(foto: Nikola Ljubojević)

U okolici (starih gradova) Barilovića i Skrada i brojni su drugi nalazi iz (pra)povijesti, od niza manjih gradina i gradinskih naselja na vrhovima brda i brežuljaka, te grobnih i humaka druge (nepoznate) namjene za koje se pretpostavlja da su nastali u prvom tisućljeću prije nove ere, do rimskih kamenoloma s ostacima grobnica - sarkofaga, te pojedinačnih nalaza kamenih spomenika iz rimskog doba (samostojećih ili uzidanih u kasnije sagrađena zdanja).

Korana kod Velike Crkvine. U pozadini su obronci Skradske gore...
(foto: Goran Majetić)

Ilirske humke (tumuli ili tumulusi - u narodu zvani (h)umka) nalaze se u Točku Veljunskom, na brdu Kestenak, u Končalovićima, Kosijerskom selu... a u okolnim šumama, a katkada i u seoskim dvorištima, nalaze se podnice ili poklopci kamenih "škrinja" (sarkofaga), te rimske urne i stele, neki od njih teški i po nekoliko tona.

Pogled s lijeve obale (iz smjera Donje Perjasice) na most kod Velike Crkvine u jesen 2007.
(foto: Goran Majetić)

Danas ovaj kraj osim pokoje manje pilane ili zanatskog obrta, te kamenoloma nema drugih značajnijih gospodarskih prihoda. Turizam nije još ni u povojima, premda za njegov razvoj ima dosta mogućnosti (pješačenje, planinarenje, vožnja brdskim biciklima, spuštanje čamcima Koranom, a ljeti i kupanje, obilazak povjesnik spomenika i arheoloških nalazišta, branje ljekovitog bilja, berba gljiva...).

Rimska stela iz Točka Veljunskog koja je 1997. prebačena u Gradski muzej Karlovac
(foto: Juraj Štefančić)

Na čitavom spomenutom potezu uz Koranu postoji tek nekoliko ugostiteljskih radnji, i to sve na širem području Brilovića, a pred godinu dana pojavio se i prvi privatni iznajmnjivač smještaja za goste (u Mejaškom Selu). U Donjem Velemeriću, odmah do mosta i slapa, ističe se izletište Markan.

Poplava ili povodanj Korane u proljeće 2008. kod Točka Veljunskog
(foto: Goran Majetić)

U ulomku o Donjem Velemeriću u knjižici "Uz Koranu" Marija Salečić ističe: "Donji Velemerić je mjesto koje se može preporučiti za ugodno kupanje. U njemu su i most i slap, koji odmah upada u oči svojim položajem: naoko se čini da ne preprečuje rijeku, nego da je položen usporedno s njezinim tokom. Takve su slapove nekad gradili mlinari za svoje mlinove. Ako se radilo o dva mlina, slap je građen u obliku klina, naopako okrenutog slova "V" (takav je slučaj, primjerice, na slapu nizvodno od Šćulca, op. ur.)".

Humka (ili Umka) u Točku Veljunskom u ljeto 2008.
(foto: Goran Majetić)

Lijepo i pristupačno kupalište je i na lijevoj obali Korane u Šćulcu, oko dva kilometra uzvodno od Barilovića, potom u Lučicama. Dalje uzvodno treba se daleko više oznojiti ne bi li se pronašlo osvježenje u Korani jer su prilazi dugi i u pravilu strmi (iznimke su već spomenuti mostovi kod Crkvine i Veljuna, s time da kod Crkvine nema uređenog kupališta).

Pogled s Humke u Točku na Koranu u smjeru Veljuna
(foto: Goran Majetić)

Osvježenje ljeti pruža i boravak u Vražića pećini, prostranoj i pristupačnoj špilji čiji je ulaz odmah do Korane, na njezinoj desnoj obali nasuprot starog grada Barilovića. Na kraškoj zaravni između Barilovića i Perjasnice ima još špilja i jama, od kojih je tek nekolicina istražena. Mramorna pećina kod Siče bila je jedna od prvih turistički uređenih i fotografiranih špilja u Hrvatskoj (još 1888.), a u obližnjoj Bubijevoj jami, istraženoj 2000. godine, otkrivena je jedinstvena antička špiljska nekropola u Europi. Na sjevernim padinama Skradske gore je i Jopićeva špilja, sa 6710 metara istraženih (od 1968.) kanala jedna od najdužih špilja u Hrvatskoj.

Mlin kod Točka izvana još izgleda sačuvan, ali kotač se ne okreće...
(foto: Goran Majetić)

Najuzvodniji zaselak s kojim završavam priču o završnom dijelu srednjoge toka Korane je Točak (Veljunski - za razliku od Perjasičkog, koji se nalazi samo nekoliko kilometara zapadnije između Mrežnice i Korane), smješten na valovitoj visoravni iznad desne obale Korane i Plitvičke ceste. To naselje i njegove prirodne i kulturno-povijesne zanimljivosti možda bude predmetom neke od narednih priča na web-stranicama Kameleona...

Korana između Veljuna i Točka
(foto: Ivan Štajcer)

* U internetskom magazinu Kameleon objavljene su i reportaže povezane s ovom, o barilovićkom kraju, Vražića pećini, izletištu Markan, rimskim sarkofazima uokolo Barilovića, Bubijevoj jami, ilirskim humkama (tumulima) u okolici Korane.

** Pogledajte i Kameleonov putopis "Kanuom po Korani (1.)" i "Kanuom po Korani (2.)".