3, 2, 1... na Vinicu!*

8 desetljeća Planinarskog društva "Vinica" iz Duge Rese: prvi objavljeni cjeloviti povijesni prikaz djelovanja Društva do 1924. do 2004. godine. Čitajući ovaj napis, doznajte tko je sve zaslužan da je karlovački kraj (odnosno Ogulin, Karlovac i Duga Resa) postao kolijevka hrvatskog planinarstva i alpinizma.

Planinarska iskaznica člana dugareške podružnice HPD-a, učenika Aleksandra Bana, iz 1926.

Dragojla Jarnević i počeci planinarstva

Začetnica planinarenja i izletništva u našim krajevima, a i u čitavoj Hrvatskoj bila je ilirska pjesnikinja Dragojla Jarnjević. Ona u svome dnevniku od 19. travnja 1836. godine opisuje izlet na Martinšćak, što je prvi opis planinarenja u karlovačkoj okolici: "Briegu uz podnožje stoje do dvie graničarske kuće, sestra mi se tuj obustavi veleć ako ću gori da me će ona kod kuće čekati. Naokolo je brieg do vrha posijan ražju, koja je već ovelika, a na jugu briega vijuga se staza k vrhu. Bezazleno se uputih uz strana, do sada neviđena čovjeka uz brdo na samotan mu vrh. Čovjek bijaše posve uljudan i razgovaraše čedno. Stigosmo vrh briega. Uzhitjena pogledam u nizinu.

A zbilja prekrasan vidik! Eno mi pod nogama Turna, iza njega Mostanje, Brindel, a opet ono dalje mili moj Karlovac. Lievo mu Dubovac, a desno se gubi vid u ravnici kojom kupa teče a nad njom u sjeveru briegovi vinskom lozom nasađeni, i sve to tamo daleko do Zagreba."

Začetnica je i alpinizma u Hrvatskoj, jer 1843. opisuje alpinistički uspon na Okić u Samoborskom gorju.

Pogled na vršno bilo Vinice i planinarski dom "Mlladen Polović" s Gornje Švarče.

Rudolf Krušnjak – dugoreški povjerenik HPD-a

Za buđenje organiziranog planinarstva u Hrvatskoj zaslužan je Budislav-Buda Budisavljević koji je kao časnik ogulinskog zbora posjetio Bjelolasicu. Godine 1874. potaknuo ga je dr. Johannes Frischauf, sveučilišni profesor iz Graza, na osnivanje planinarske organizacije u Hrvatskoj.

Značajno ime je i dr. Đuro Pilar koji je sazvao prvi sastanak 15.listopada 1874. u Zagrebu gdje je i donijeta odluka o osnivanju HPD-a. Osnivanjem HPD-a Hrvati postaju 9. narod na svijetu sa planinarskom organizacijom.

Skupina mladih izviđača na izletu na Vinicu 1926.

Karlovački planinar i fotograf Hinko Krapek 1889. vodi dr. J. Frischaufa na Martinšćak te u špilju Vražić kod Barilovića i špilju Siča. Nakon ovog posjeta izlazi članak u austrijskom planinarskom časopisu. Isprva izvan Zagreba nisu djelovale podružnice HPD-a, već povjerenici koji su za cilj imali organizaciju izleta u svojoj okolici i propagiranje ideje planinarstva.

Prvi povjerenici bili su u Jastrebarskom, Delnicama, Čabru, Gospiću, Bakru, Karlovcu, Ogulinu, Otočcu, Krapini, Križevcima, Varaždinu, Zlataru i Samoboru. Prvi povjerenik u Karlovcu bio je Rudolf Krušnjak iz Duge Rese, profesor prirodoslovlja na rakovačkoj gimnaziji. Dužnost povjerenika je obavljao u razdoblju od 1878. do 1883. Umro je u Dugoj Resi 23. kolovoza 1889.

Na najvišoj planini Hrvatske, Dinari (1821 m), 2004.

Vinica – prvo odredište karlovačkih planinara

Izgradnjom Pamučne industrije 1884. započinje rast i razvoj Duge Rese, a u samoj tvornici zapošljava se niz inženjera i stručnjaka sa čitavog područja tadašnje Austro-Ugarske monarhije. Izgrađuju se tada moderna radnička naselja (Kasar i Inzl), otvara se osnovna škola. Time se stvara građanski sloj, koji započinje izletničku aktivnost. Obližnje brdo Vinica i ostala dugoreška okolica postaju omiljena izletišta za Dugarešćane, Karlovčane ali i ostale izletnike i planinare.

Za razvoj cjelokupnog sporta u Dugoj Resi važno je i osnivanje Hrvatskog Sokola, koji su 1907. osnovali obrtnici Tomo Brozović i Ivan Petrak. Tada datiraju i prvi oblici organizirane sportske aktivnosti, te prvi pisani dokumenti. Hrvatski sokol, između ostalih, njeguje i planinarske aktivnosti.

Vinicu i Martinšćak često posjećuju i, tada popularna, đačka izletnička udruženja, a Vinica je bio i prvi cilj novoosnovanog planinarskog društva Martinšćak iz Karlovca 1923.

Šumarak uz dom i obližnja livada savršeno su mjesto za odmor, opuštanje i igru.

Osnivanje podružnice HPD-a "Vinica" 1924.

Grupa dugoreških zaljubljenika u planine predvođenih ravnateljem Osnovne škole Đurom Tomičićem održava 23. srpnja 1924. sastanak za osnivanje podružnice Hrvatskog planinarskog društva u Dugoj Resi. Osnivačka skupština podružnice održana je 1. kolovoza 1924., a ime je dobilo po obližnjem brdu Vinici. Za prvog predsjednika odabran je Đuro Tomičić, a tajnika Dragutin Riesner.

Društvo na početku broji 32 člana, a većina članstva su dugoreški učitelji te rukovoditelji u Pamučnoj industriji. Prve godine Društvo organizira izlete na Zeleni vir, Klek, Risnjak i Plješivicu. Sljedećih godina Društvo aktivno djeluje: broj članova se postupno povećava (1929. - 79 članova), organizira se niz većih i manjih izleta uglavnom po Hrvatskoj (Klek, Bijele stijene, Zeleni Vir, Sljeme, Risnjak, Okić, Kamenjak na Rabu, Plitvice, Skradski vrh, Biokovo...) i Sloveniji (Triglav - Julijske alpe...). Društvo organizira mnogobrojne izlete u dugorešku okolicu, koji su popularni i među građanstvom, kao izleti na Vinicu, Martinšćak, špilja Vrlovka, Novigrad, Bosiljevo, Barilović, Lešće...

Godine 1925. markira (označava) se staza na Vinicu i za Barilović, a kasnije i staza do Novigrada za što je posebno zaslužan F. Mataković.

Prava je uživancija "livadariti" najvišim grebenima Velebita na preko 1600 metara visine - odmor za dušu na Visočici (1616 m) iznad Gospića u srpnju 1977.

Bogata djelatnost između dva rata

Od samog početka Društvo organizira niz izložbi i predavanja, a treba izdvojiti dugoreške foto-amatere G. Kodleca i G. Korneka, koji organiziraju niz predavanja sa svojim snimkama. Predavači iz središnjice HPD-a G. Srahuljak i G. Griesbach održali su 16. listopada 1932. predavanje "Od Sušaka do Kotora".

Izniman uspjeh polučila je projekcija filma "U carstvu zlatoroga" (4. i 5. travnja 1933.). Organizira se niz zabava, a osobito su uspjeli dočeci Nove godine (1932., 1933., 1934.). Krajem 1933. osnovana je u društvu Ski-sekcija s 29 članova. Vode je Aleksandar Ban (predsjednik) i Mirko Bosiljevac (tajnik). Sekcija sljedećih godina djeluje vrlo aktivno i učestvuje u niz prvenstvenih utrka, a nekoliko i sama organizira što u alpskim disciplinama, što u skijaškom trčanju. Razmišlja se i o gradnji planinarskog skloništa negdje u Gorskom Kotaru.

Nakon uspona na vrh Svetog Mikule na Lošinju 2003. uslijedio je silazak na i pod razinu mora.

Kratko u društvu djeluje i glazbena sekcija, a zabilježeno je i speleološko istraživanje u špilji Vražić u Bariloviću (1928.). Društvo surađuje s ostalim planinarskim podružnicama (Karlovac, Jaska, Ogulin) i sa središnjicom u Zagrebu s kojom odnosi i nisu bili uvijek idilični, pogotovo što na proslavu 10. godišnjice Društva (12. kolovoza 1934.), koja je proslavljena uz velik krijes na Vinici, nije došao nitko iz središnjice. Društvo daje i donacije za izgradnju planinarskih kuća na Plitvicama, Risnjaku te gradnju Hrvatskog doma.

Piramida na vrhu kratkog daha

Cijelo vrijeme Društvo nema prostorije, već sastanke održavaju po "dugareškim gostionicama" (četvrtkom), a veća predavanja i godišnje skupštine najčešće u tvorničkoj kantini. U drugoj polovici 30-ih godina rad Društva nazaduje, broj članova pada na 10, a Društvu prijeti likvidacija (tvrdi tadašnji predsjednik Gabor Mainz). Izletnička djelatnost svedena je na minimum.

Vinicu s tri strane okružuju rijeke Korana i Mrežnica.

Ipak, pred sam 2. svjetski rat, rad Društva je živnuo. Broj članova penje se na 37, organizira se niz izleta na Klek, Mrzlicu, Mirnu goru, Sljeme, Vinicu, Petrovu Goru, Dubovac, Ojstricu, Novigrad, Lešće (tjekom 1939.) i Vodenicu, Martinšćak, Lipovec, Mirnu Goru, Okić, Novigrad, Kamanje, Zvečaj, Maribor (tijekom 1940.). Obnavlja se markacija na Vinicu. Tijekom 1940. godine gradi se drvena piramida – vidikovac na vrhu Vinice, koja je uništena za vrijeme 2. svjetskog rata.

Organizira se nekoliko zabava i predavanje s dijapozitivima. Društvo 14. veljače 1941. dolazi u posjed 130 četvornih hvati pašnjaka na Rogancu. Izbijanjem 2. svjetskog rata prekida se uzlazna aktivnost Društva. Broj članova pada na 20. Za svaki put ili izlet potrebno je ishodovati posebnu dozvolu vlasti NDH. Interes za planinarstvo opada, jer je sva mladež uključena u ustaški pokret, a ne može se "ni na najbliža brda učiniti izlet". Svi članovi Društva dužni su od vlasti ishoditi potvrdu o nacionalnoj ispravnosti. Tijekom 1944. prestaje svaka aktivnost Društva i ono se gasi.

Na 1611 metara visokom prijevoju Vršić 1957. u slovenskim Julijskim alpama - asfaltu niti traga, a umjesto automobiloma na izlet se išlo kamionom.

Vatroslav Mužina obnavlja Društvo

Nakon 2. svjetskog rata sve planinarske organizacije nalaze se u sklopu Fiskulturnog saveze Jugoslavije (FISAJ). Nije im omogućeno samostalno djelovanje sve do 2. kongresa FISAJ-a 1948., nakon čega se počinje s organiziranjem planinarskih društava.

Nekolicina starijih planinara predvođenih Vatroslavom Mužinom, tajnikom osnovne škole, uzela si je za zadatak obnovu planinarskog društva u Duga Resi. Inicijativni odbor s 45 članova organizira osnivačku skupštinu 22. rujna 1950. u zgradi osnovne škole. Broj članova već prve godine raste na 82, a organizirani su izleti na Martinšćak, Privis, Zeleni Vir i Sljeme. Održane su i dvije kino-predstave "Osvajači visina". Obnavljaju se prijeratne markacije na Vinicu, Lešće, Generalski stol, Privis.

Društvo nabavlja planinarsku opremu za članove: gojzerice, torbe... Organiziraju se zabave, kino-predstave, predavanja, branje ljekovitog bilja... u svrhu financiranja Društva. Društvo sudjeluje i na tada neizostavnim proslavama: 1. svibnja, Dana mladosti, Dana Republike, i drugim "socijalističkim" praznicima. Godine 1953. gradi se nova piramida na vrhu Vinice, a 1954. organizira se proslava 30. godišnjice Društva uz zabavu, vatromet i logor na Vinici.

Na vrhu Vinice 1982. - raslinje je tada, kao i danas, priječilo vidik prema Dugoj Resi i Karlovcu te bi vršna drvena piramida itekako dobro došla.

U vlasništvu - vrh Vinice

Sredinom 50-ih Društvo se omasovljuje te bilježi novi uzlet. Štampa se vodič "Po Lici i Kordunu" gdje su opisane prirodne i kulturne znamenitosti toga djela Hrvatske. Organizira se nekoliko pohoda i logorovanja kao što su: pohod Duga Resa - Skrad - Delnice - Petehovac - Crkvenica za 1. svibanj 1955. na kojem je sudjelovalo 11 članova Društva, logorovanje na Dobri, u Poreču...

Veći izleti iz tog razdoblja su na Triglav, Vingart, Vršić, Bohinjsko jezero, Stol, Stari vrh nad Škofjom Lokom... (Slovenija), Učka, Sljeme, Klek, Tisovac, Trakošćan, Japetić, Biokovo, Zeleni vir, Velebit - Štirovača... Njeguju se i planinarske šetnje u okolici Duga Rese: Vinica, Lešće, Privis, Dubravci, Goskova, Curak, Gršćaki, Barilović, Belavići...

Društvo u drugoj polovici 50-ih započinje zajedno s Lovačkim i još nekim društvima izgradnju doma za zabavu na brdu Roganac. Nakon što taj dom preuzima Trgovačko poduzeće "Mrežnica", planinarsko Društvo se povlači te zemljište na Rogancu, koje je bilo u njenom vlasništvu, mijenja za vrh Vinice.

A kada se uslijed "napornog" uspona ogladni i ožedni, nema boljeg mjesta za okrjepu i osvježenje.

Osnivanjem auto-kluba u Dugoj Resi 1960., čiji su osnivači i neki članovi PD "Vinica" (Zvonko Bela), započinje i era organiziranja izleta osobnim automobilima. Početkom 60-ih rad Društva nazaduje, planinari se u manjim grupicama. Nakon odlaska ondašnjeg predsjednika Ivana Lukšića iz Duga Rese i bolesti Vatroslava Mužine, 1962. rad Društva prestaje, iako su pojedinci i dalje nastavili s planinarskim aktivnostima.

Obnova Društva nakon 15 godina

Dana 1. travnja 1977. održana je osnivačka skupština novog P.D. "Vinica". Za predsjednika Društva izabran je Leopold Došen, a tajnika Anton Suzak. Već prve godine organizira se 7 izleta: Vodice, Vinica, Bohinj, Kamačnik, Klek i posebno uspio višednevni izlet na Visočicu (2.-4. srpnja1977.).

Rad Društva sljedećih godina ne svodi se samo na organiziranje izleta, nego se održavaju i predavanja, a već 1978. markira se staza na Vinicu. U to vrijeme planinari se po Gorskom kotaru, Velebitu, Samoborskom gorju, Žumberku, Medvednici, Moslavini, Bilogori te po Sloveniji (Logarska dolina, Pohorje, Vršić, Triglav) i BIH (Kozara).

Izleti u slovenske Alpe uvijek su bili omiljeni - Mangart (2678 m) na granici s Italijom, 1998.

Dolaskom mlađih članova početkom 80-ih rad Društva se aktivira. Započinje se sa planinarskim školovanjem, održavaju se predavanja, kupljen je i prvi dija-projektor, kupuje se neophodna literatura (vodiči, karte...), osniva se omladinska sekcija a 1985. i karlovačka sekcija. Kvalitetan rad Društva ogleda se i broju članova kojih 1986. ima oko 150 što je najviše u povijesti društva.

Ružica i Antun na "krovu Europe"

Druga polovica 80-ih najaktivniji je period Društva, a započinje se i sa izletima izvan tadašnje Jugoslavije i to na Olimp u Grčkoj (24.-31. srpnja 1986.) kojeg su osvojili Antun Goldašić, Antun Perušić i Jasminka Rauh, sljedeće godine Mirjana Kovačić osvaja najviši vrh Njemačke - 2963 metara visoki Zugspitze, 1988. Tomislav Perušić osvaja Grossglockner, najviši vrh Austrije (3797 m), iste godine Ružica Salopek i Antun Goldašić osvajaju najviši vrh Europe - 4810 metara visoki Mt. Blanc, a Borislav Kranjčević, Darko Domitrović i Antun Goldašić 1990. ponovno osvajaju Grosssglockner.

Iz ovog perioda valja izdvojiti tradicionalne prvomajske izlete na Paklenicu i Triglav, a popularno je i obilaženje planinarskih transferzala (veznih putova), u čemu se ističu Antun Goldašić - Tolje, Antun Perušić - Točka, Antun Maraković.

Triglav (2864 m), najviši vrh Slovenije (a nekada i čitave Jugoslavije), često je odredište i dugareških planinara - s uspona u kolovozu 1993.

Godine 1986. obnavlja se staza na vrh Vinice, a javlja se i inicijativa za uređenje "Planinarskog puta dugareškim gorjem" koja nažalost nikada nije sprovedena do kraja. Godina 1988. početak je masovnijeg bavljenja alpinizmom i slobodnim penjanjem, osnovana je i alpinistička sekcija koju vodi Ervin Neuhold.

Izdavanjem biltena koje uređuje Andrej Prus Društvo postaje jedno od rijetkih u čiju aktivnost spada i izdavačka djelatnost (ukupno je izašlo 6 biltena). Godine 1989. prvi puta se održava vlastita planinarska škola. Dobivanjem vlastitih prostorija 1989. u " Klubu tehnike". Društvo prvi puta u svojoj povijesti prestaje biti podstanar. Do tada su se sastanci društva održavali u DITT-u ( Društvo inženjera i tehničara u tekstilu).

Petorka na Kilimanjaru (5895 m)

Izbijanjem " Domovinskog rata " rad Društva zamire, ali već 1992. prestankom većih sukoba polako se obnavlja. Počinje se s izletima na "dostupne" planine (Samoborsko gorje, Zavižan, Risnjak, Snježnik) te u Sloveniju (Slovenski Snežnik i Triglav), a kasnije se obnavljaju i tradicionalni izleti na Paklenicu (sada za Dan državnosti).

Pogled od planinarskog doma na Vinici: Karlovac kao na dlanu!

Godine 1993. Društvo je napravilo organizacijski i penjački iskorak te organiziralo prvi masovniji uspon na najviši vrh Europe Mt. Blanc (4810 m). Po vrlo teškim uvjetima Ivan Štedul, Marinko Špundak, Borislav Kranjčević, Dinko Friščić i Darko Domitrović uspeli su se sa talijanske strane. Slijedeće godine (kolovoz 1994.) društvo samostalno organizira ekspediciju na najviši vrh Afrike - Kilimanjaro (5895 m). Pet od 6 članova (Darko Domitrović, Mirjana Kovačić, Tomislav Perušić, Ivan Štedul i Borislav Kranjčević) popelo se na vrh sa tanzanijske strane. Ovaj uspon donio nam je sportsku nagradu Duga Rese za 1994.

Godina 1995. ostala je upamćena po izletima "Mirjanovaca" (Kapelski planinarski put i Velebit), početku gradnje planinarskog doma na Vinici i tragičnoj pogibiji našeg člana Mladena Polovića na Kestenku tijekom operacije "Oluja".

Iako u drugoj polovini 90-ih zbog gradnje doma izletnička aktivnost opada, ipak se planinari, uglavnom po Hrvatskoj i Sloveniji, a neki članovi učestvuju u ekspedicijama drugih društava: treking oko Anapurne u Himalaji, Aconcagua (Argentina), Kilimanjaro.

Uspon na Vinicu u jesen obiluje čarima svjetla, boja i sjena.

Sastanci petkom u "Klubu tehnike"

Uvođenjem Hrvatske planinarske obilaznice (HPO) uređuje se kontrolna točka (žig) te se obnavlja predratna markacija na vrh Vinice, a kasnije i markacija do Martinšćaka. Dio planinara započinje s obilaženjem HPO što rezultira nizom izleta po cijeloj Hrvatskoj.

Tjekom 2003. i 2004. intenzivirala se gradnja i dovršetak doma na Vinici . Članovi Društva aktivni su i u drugim planinarskim organizacijama: vodičkoj (Tomislav Perušić, Darko Domitrović, Borislav Kranjčević, Antun Goldašić, Ervin Nehold, Dinko Friščić, Moric Vahtarić), GSS-u (Ervin Nehold, Darko Domitrović), dok je Franjo Novosel u 2 mandata bio predsjednik izvršnog odbora HPS-a .

Društvo danas broji 60-ak članova, ove godine je otvoren dom na Vinici (2005., op. ur.), a napravljena je i web-stranica www.hpd-vinica.hr gdje se mogu pronaćii sve važnije informacije vezane za Društvo ili za planinarski dom. Sastanci Društva održavaju se svaki petak u 20 sati, u Mrežničkoj obali 8 ("Klub tehnike"), a na njima se osim razgovora o proteklim i planiranim izletima redovno održavaju i predavanja uz dijapozitive.

Pod vrletnim i izazovnim stijenama Nacionalnog parka (Velika) Paklenica, znanim kao hrvatski alpinistički raj, 1985.

Cilj nam je u budućnosti dovesti nove i mlađe članove, intenzivirati izletničku aktivnost te napraviti sve da dom na Vinici postane ugodan kutak za sve planinare i građane kako Duga Rese i Karlovca tako i šire.

Na vrhu Kleka za 86. rođendan

Vatroslav Mužina - Nacek svakako je najznačajnija osoba koja je obilježila novije razdoblje dugareške planinarske povijesti. Rođen je 1875., a s prvim planinarskim izletima započinje na prijelazu stoljeća. Zajedno sa dr. Milanom Ribarom 1923. osniva Planinarsko društvo "Martinščak" u Karlovcu, čiji je jedan od najaktivnijih članova.

Kao učitelj djeluje edukativno te odgaja čitav niz mladih planinara. Nakon 2. svjetskog rata postavljen je za tajnika OŠ u Dugoj Resi, nakon čega dolazi i živjeti u Duga Resu. Glavni je pokretač ponovnog osnivanja PD "Vinica" 1950., te prvi poslijeratni predsjednik Društva. Iako već u poodmaklim godinama najaktivniji je član Društva.

S uspona na "krov Afrike", Kilimanjaro (5895 m) u Tanzaniju, u kolovozu 1994.

Samo tijekom 1957. napravio je 49 izleta (Velebit, Kalnik, Medvednica, Plješivica...), a posebno je volio šetnje u Dugarešku okolicu koje je redovno zapisivao u svoj dnevnik. Zabilježen je kao najstariji aktivan planinar u tadašnjoj Jugoslaviji, a 86. rođendan proslavio je na vrhu Kleka. Zbog bolesti, 1961. prestaje s aktivnim planinarenjem, što je jedan od razloga skorog gašenja Društva. Umro je 1996., u 91. godini.

Mirjana, Ivan i Darko na Aconcagui (6959 m)

Članovi HPD "Vinica" Mirjana Kovačić i Ivan Štedul uspeli su se 1997. na najviši vrh obiju Amerika, 6959 metara visoku Aconcaguu (granično područje Argentine i Čilea). Mirjana je bila članica 1. Hrvatske ženske ekspedicije na Aconcaguu, a Ivan njezin pridruženi član. Ekspedcija je poduzeta na 100. obljetnicu prvog uspona na tu, umalo 7 tisuća metara visoku planinu. Mirjana se na vrh uspela s Marinom Šojat, Karlovčankom, članicom HPD "Martinšćak" (u ekspediciji je bilo pet aplinistica i dvoje pridruženih alpinista).

Planinarski dom i izletište na 309 metara nadmorske visine.

Godinu dana ranije, 1996., na "krov" Amerike popeo se još jedan član "Vinice", Darko Domitrović. Tamo se našao kao član Hrvatske alpinističke ekspedicije na Aconcaguu koja je brojala 16 članova, od kojih je devet doseglo vrh, a među njima i proslavljeni Stipe Božić. Usponi na Aconcaguu najveći su alpinistički uspjeh članova "Vinice".

* Moric Vahtarić je dugogodišnji istaknuti član i aktivni planinar PD "Vinica". Napis je prvi objavljeni cjeloviti povijesni prikaz djelovanja HPD "Vinica" do 2005., kada je kao tema 35. broja ("3, 2, 1... na Vinicu!") magazina Kameleon izašao pod naslovom "Vinica - mirno izletište nadomak gradske vreve" 13. studenoga 2005. (napis je priredio za objavu i posljednji ulomak napisao urednik Kameleona Goran Majetić). Ostatak teme broja (reportaže) pogledajte ovdje.